Finska Laponija ili gde živi Deda Mraz? – I deo

Laponija

Finska Laponija ili gde živi Deda Mraz? – I deo

Idemo kod Deda Mraza!

Gde živi Deda Mraz?

U Finskoj, u Laponiji, u svom selu kod mesta Rovaniemi, kroz koje prolazi Arktički krug.

Laponija je dovoljno lepa sama po sebi. Lepa je čak i zimi. Ali kad se već dođe u Rovaniemi, e onda je red otići i kod Deda Mraza.

Od Beograda, preko Amsterdama do Rovaniemija

Jelka na aerodromu Rovaniemi

“Koji je razlog posete?

“Idemo kod Deda Mraza!” razvukla sam usta u najširi kez 😊

Nisam o Deda Mrazu mnogo razmišljala, ali šta drugo reći policajcu na pasoškoj kontroli.

Na gejtu je bilo puno dece, a meni je dedica u crvenom opet ispario iz glave. Uopšte nisam povezala…

Onda smo ušli u avion.

Pilot se obratio i rekao da idemo kod Deda Mraza. Zatim ga je i stjuardesa pomenula nekoliko puta. Nije baš znala da izgovori naziv grada u koji smo se zaputili – “Rovadžemi, Rova...” ali je pozdravila svu decu koja su krenula kod Santa Claus-a.

Tako smo i mi, velika deca, leteli ka Rovaniemiju, ka Laponiji.

Ovo je za sada jedino mesto gde znam da je hladno, a opet sam mu se radovala.

P.s. kada stjuardesa kaže da je zabranjeno snimati i fotografisati posadu i druge putnike, jasno je da je destinacija drugačija od onih uobičajenih.

Sleteli smo u Rovaniemi

Na aerodromu Rovaniemi nas je dočekala interesantna šarena jelka. Na centralnom delu trake za prtljag takođe su bili praznični motivi.

Još samo prtljag da stigne…
Kupili smo kartu bez čekiranog prtljaga, ali kako je let bio pun dobili smo poruku da naš ručni moramo predati.

“This is the happiest place on earth!”
Reče jedan mališa.

Gledala sam okolo odakle je to pročitao. Ne piše nigde.

Aerodrom Rovaniemi

Aerodrom Rovaniemi – traka za prtljag

Gotovo svi su već uzeli prtljag, a naš nikako da stigne. Nekoliko dana ranije smo se komplet opremili toplom odećom za niske temperature. Baš mi nije bilo potrebno da je odlutala na neku drugu stranu.

“This is the happiest place on earth!” počela sam da ponavljam u sebi, kao da će to pomoći da naše stvari stignu. Onda sam ih ugledala. Laknulo mi je. Mogli smo dalje po kola.

Tri dana kasnije smo videli nekog drugog klinca potpuno uzbuđenog kod Deda Mraza.

Da, da – happiest place ❤️

Idemo da se smestimo…

Oko kola smo imali malo peripetija jer Sale nema pojma gde mu je kreditna kartica. Nikada je ne koristi. Uslov iznajmljivanja je da vozač mora da plati svojom karticom. Rešenje je bilo da ja budem upisana kao drugi vozač, pa da platim mojom karticom. Neka korist od toga što imam vozačku dozvolu.

Kao što Sale ne koristi svoju karticu, tako ja ne koristim moju dozvolu.

Kada smo izašli sa aerodroma bio je mrkli mrak. Bilo je oko 17:00.
Bilo je snega, leda i vetra, a temperatura: -8.

Trećeg dana na -13

Krenuli smo ka našem smeštaju.

Recepcija nije radila, pa nas je ključ sačekao u vratima naše kućice.
Sačekala nas je i posteljina na polici. Severnjački fazoni. Setila sam se Stokholma.

Rešili smo da prvu nabavku ipak obavimo tog dana, mada smo bili umorni. Prvi let smo imali u 6 ujutru.

Vrata nismo znali da zaključamo. Nisu bila zaključana ni u toku noći. Tek smo sledećeg dana ulovili gazdaricu da nam pokaže sistem.

Drugi dan – upoznavanje

Pogled na reku Kemijoki

Prvog dana smo bili isuviše umorni da krenemo u bilo kakav obilazak. Kako sviće tek oko 10 ni drugog dana nije bilo potrebe da žurimo. Možda smo malo preterali, pa smo krenuli tek oko podne.

Nisam imala ozbiljan plan za taj dan. Nisam htela da žurim ni sa čim.

Malo mi je dosadila trka na turama. Uglavnom se obilaze po dva grada dnevno. Još kada je Srednja Evropa u pitanju pa se nakrca 5 država u 6-7 dana… Razumem ja to jako dobro, ali ovo nije ta priča.

Gledala sam ka delimično zaleđenoj reci. Okolo je bilo belo i bilo je mirno.

Deda Mrazovo selo

Otišli smo prvo do Deda Mrazovog sela. Činilo mi se još rano za upoznavanje Dede lično.

Pomislila sam na vožnju irvasima ali red je bio ogroman.

Danima smo pre putovanja gledali live cam kod Arktičkog kruga i proveravali temperaturu, sneg.
Zaputili smo se tamo, ka kameri. A onda mahali Saletovim kolegama. Čak smo usnimljeni.

Arktički krug

Arktički krug

Šta je to Arktički polarni krug?

Finci ga zovu Napapiiri.

To je zona gde jednom godišnje: 21. juna, sunce ne zalazi, a takođe jednom godišnje: 21. decembra, sunce ne izlazi.

Rovaniemi je malo južnije od te linije pa se 21. decembra tu još uvek može videti sunce. Istina kratko i ako se popnete na neku visoku zgradu, kako je objasnio vodič sledećeg dana u muzeju Arktikum.

A u Deda Mrazovom selu koji je na samoj liniji polarnog kruga, tog dana sunce ne može da se vidi.

Sunca još ima sada početkom decembra. Izađe oko 10:00, a zađe oko 14:00.

Kada je vedro nebo obično je dan jako hladan, ali su svitanja prelepa.

Pošta za Deda Mraza

Pisma za Deda Mraza

Naša sledeća stanica je bio kafić Loft. Sale je zauzeo sto u prepunom lokalu 😉 Odlučili smo se za glugi (glögi), za početak bezalkoholni. Liči na kuvano vino zbog začina. Kasnije smo probali i glugi sa votkom.

Za ručak sam pomislila da jedemo lososa u kolibi u okviru sela.
I tamo je bio dug red.
Ne, nismo bili spremni još uvek na redove i čekanje.

Poslednja stanica u selu nam je tog dana bila Deda Mrazova pošta. Krcata!
Ljudi su se tiskali da ispišu pisamca i pošalju. Jedva je moguće bilo proći kroz masu.

Pisma za Deda Mraza

Nekoga bi verovatno odbila sva ta gužva i mnoštvo suvenirnica, kao i redovi, čekanja.

Verovatno nije tako van sezone, ali šta drugo očekivati pred praznike?

Imajte u vidu da ceo svet voli Deda Mraza. Tu su se sjatili ljudi sa svih strana. Bilo je tu Britanaca, Portugalaca, Rusa, Kineza, Arapa… ljudi svih vera… i mnogo dece. Kako drugačije uopšte može da bude. Treba se jednostavno prepustiti.

Selo je napravljeno po uzoru na Laponsku narodnu arhitekturu. Ukrašeno je sa merom, jelkama i lampicama.
Prava čarolija.

Rovaniemi

Rovaniemi

Ostavili smo ozbiljniji obilazak sela za neki drugi dan i krenuli u Rovaniemi, grad na ušću reke Onasjoki u Kemijoki.

To je grad koji, za razliku od većine evropskih gradova, nema staro jezgro.

Nemci su ga krajem II Svetskog rata tj. Laponskog rata, spalili. 90 % grada je bilo uništeno.
Finci su pre Drugog svetskog ratovali protiv Rusa, a onda su samo nastavili rat protiv njih u savezu sa Nemcima. Zatim su se okrenuli protiv Nemaca.

Nakon rata je bilo potrebno izgraditi grad.

Urbanistički plan gradnje, kao i pojedine važne zgrade, osmislio je čuveni finski arhitekta Alvar Alto. Njegova je ideja, da kada se Rovaniemi pogleda iz vazduha, izgleda kao glava irvasa iz profila.
Gradski stadion je oko, a rogovi su velike saobraćajnice koje se račvaju ka zapadu.

Plan je nazvan – “Plan irvasovih rogova”.

Ruzvelt koliba

Finska je bila u teškoj situaciji pa je pomoć za obnovu dobila od Ujedinjenih Nacija. Tim povodom Elenor Ruzvelt dolazi u grad (1950).

Želela je da pređe polarni krug, pa su odlučili da za nju izgrade brvnaru. Imali su manje od dve nedelje. Priča se da su vrata postavljena u vreme kada je njen avion aterirao.

Sada je to najstarija građevina u Deda Mrazovom selu.

Mnogi su državnici kasnije posetili čuvenu brvnaru. Među njima i Josip Broz Tito.

Koncert

Crkva u Rovaniemiju

Jedini iole ozbiljan plan za taj dan je bio koncert božićnih pesama u crkvi na sami jeziku. Karte su se prodavale sat ranije pa sam htela da budemo tamo na vreme.

Zbog gužve kod Deda Mraza sam pomislila da će biti gužve i na koncertu. Greška. Nikoga to nije zanimalo. Bilo nas je možda desetak raštrkanih u praznjikavoj crkvi.
Nije to nešto što nam je bilo neophodno, ali koncert je bio lep. Devojka ima divan glas.

Lordi

U međuvremenu smo prošetali do glavnog trga gde je još jedan displej na kome je prikazana trenutna temperatura.

Naziv trga je Lordi, po hevi metal grupi koja je pobedila na Evroviziji 2006. godine. Tu su otisci njihovih dlanova. Negde sam pročitala da je jedan od članova iz Rovaniemija.

Otisci dlanova članova grupe Lordi

Otisci dlanova članova grupe Lordi

Finci vole hevi metal. Bije ih glas da još vole žestoka pića, sneg, saunu i da malo govore.

Nismo mi imali vremena sa sagledamo sve ovo.

Da ima šta da se popije na svakom koraku – ima. Da nam je gazdarica nudila saunu bar tri puta pre nego što smo odlučili da zakažemo termin – jeste. Da malo govore ne sumnjam jer kako drugačije u polu-pustim pronstranstvima, zavejanim snegom! Mada mutavi svakako nisu i lepo pričaju engleski, skoro svi kojima smo se obratii.

Klizalište na trgu Lordi

Klizalište na trgu Lordi

Božićne jasle

Božićne jasle

Na trgu Lordi je malo klizalište, niz ukrašenih jelki, poneka tezga sa lokalnim proizvodima i suvenirima, prikaz Božićnih jasli gde me je iznenadila pravoslavna ikona.

Tu je i gradska kancelarija Deda Mraza. To je drvena, mala kuća na trgu. Videli smo kroz prozor vilenjake, pa čak i Deda Mraza. Sale je uspeo da ga fotografiše.

Ko ne bi da čeka red u selu, može kod ovog gradskog. Tu nema gužve.
Mi smo ipak rešili da idemo kod seljana, kod glavnog.

Možda već sutra…

Aurora Borealis

Mislila sam da ćemo rano leći pa rano i ustati, ali su se planovi promenili.

Pre puta sam se pomirila sa tim da se Polarna svetlost ne vidi stalno, da ćemo u Laponiji biti kratko i da su nam šanse da je vidimo male. Da plaćamo izlet da je jurimo nismo hteli.

Gazdarica me je pred put posavetovala da instaliram aplikaciju. Čak je predložila jednu besplatnu koja ok radi. Ja sam instalirala tu i još jednu.

Počele su da zvone obaveštenja da postoji neka mala šansa da se vidi to veče. A onda je poruku poslala gazdarica:

Tiny Northern lights outside.

Istrčali smo momentalno.

Tiny but beautiful.” Odgovorila sam joj.

Narednih sati smo ulazili, izlazili, pratili notifikacije, krivili vratove. Posle su nas bolele glave, ali je vredelo.

Malo se zazelenelo na nebu

Malo se zazelenelo na nebu

Po legendi Severno svetlo (Revontulet) stvaraju vatrene lisice čiji se repovi, dok brzo trče, češu o granje, žbunje i stvaraju varnice. Ili… opet repovima, dok trče kroz sneg, bacaju pahulje ka nebu kroz koje se prelama svetlost meseca i zvezda.

Još jedan dan u Rovaniemiju

Rekla sam da ćemo Deda Mraza posetiti – možda već sutra…

Sutra ipak nije bio taj dan…

Probudila sam se rano, videla neverovatnu boju neba, prelivali su se neki narandžasti i crvenkasti tonovi, razlili se po vodi.

Izgovorila sam glasno “Šta je ovo!”, a onda ipak nastavila da spavam.

Uz reku Kemijoki

Uz reku Kemijoki – snimljeno kasnije…

Svaki dan sam se iz našeg smeštaja divila pogledu na reku Kemijoki okruženu drvećem. Ali ovo svitanje je bilo savršeno.

Taj dan je bio jako hladan. Ujutru je bilo -12 (osećaj -18), a kada smo stigli u centar -13.

Zaključila sam da je bolje otići u muzej nego čekati napolju u nekom redu.

Arktikum

Arktikum

Išli smo u Arktikum.

U neobičnoj zgradi čiji glavni hol kao prst pokazuje ka severu, izložbe su ispod zemlje.
Tu su predstavljeni kultura, priroda, istorija Arktika.

Gledali smo video o smeni godišnjih doba u Laponiji. Čitali o Severnoj svetlosti. Gledali nošnju naroda Sami…

Kapa rog

Kapa-rog Sami žena koja je bila zabranjena jer se smatralo da đavo živi pod njom.

Posle smo pokušali da jedemo u nekom od restorana… bezuspešno. Gde god smo ušli, pitali su nas da li imamo rezervaciju. Brzo smo odustali i otišli na brzu hranu. U Burger Kingu mesta uvek ima.

Imam utisak da u Rovaniemiju postoje samo fini restorani i brza hrana. Pokušala sam da saznam da li postoji nešto između, neko kafanče za običan narod. Nisam ga našla.

Ulična tezga

Tezga ulične hrane – supa za 12 evra, sendvič za 10.

Cene su visoke u odnosu na južnije destinacije čak i kada je brza hrana u pitanju. Burgeri koje smo izabrali bili su po oko 10 evra. Priznajem, bilo je i jeftinijih. U drugim lokalima koje sam kasnije izguglala situacija je bila još gora – neki kebabi za po 12 evra, pice isto tako…

U samoposluzi u kojoj smo kupovali može da se kupi već spremljena kuvana hrana i to vrlo ukusna. Za oko 10 evra mogli smo oboje lepo da jedemo. Kako smo imali kuhinju iskoristili smo tu opciju. Zgodnije je nego kuvati. Jedini je problem što kad prođemo kroz supermarket kupimo i druge stvari pa nam je svaki račun bio oko 40 evra.

Ipak, ok je to bilo. Ok je i brza hrana, ali šteta bi bilo propustiti lokalne specijalitete.

Isto veče sam napravila online rezervaciju u jednom restoranu. Našla sam slobodan termin za dve osobe kroz dva dana. U restoranima na koje sam prvo pomislila nije bilo slobodnih termina do kraja našeg boravka. Imali smo sreće da u restoranu Nili ulovimo taj jedan jedini.

Šta smo jeli, šta smo narednih dana radili i da li smo upoznali Dada Mraza…o tome čitajte u nastavku 🙂

Aja Napa – mesto lepih plaža.
Nikozija – grad u dve države.
Larnaka – grad Svetog Lazara.

Kako smo upoznali Deda Mraza, vozili se sankama koje vuče irvas, a i brzi haskiji, jeli medveda…

Prijavite se za Newsletter

Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.

* indicates required
No Comments

Post A Comment

error: Content is protected !!