Gruzija – izlet na Kavkaz

Kavkaz

Gruzija – izlet na Kavkaz

Kad smo već bili na moru, red je bio da odemo i do planine! Kako doći u Gruziju, a propustiti Kavkaz!

Na Kavkazu

Iskreno, nije bilo vremena za sve što sam ja želela da vidim. Uveče sam dugo razmišljala da li da idemo u Kakheti regiju ili Kazbegi. Zaspala sam tek u 4:00, a sat navila da zvoni u 8:00… i ni tada nisam znala gde ćemo.

Koleginica mi je preporučila da ne propustimo manastir David Garedži, a da odemo i do sela Sighnagi.
Devojka iz info centra je rekla da je Kakheti srce Gruzije… a sa druge strane je stajala mogućnost da vidimo Kavkaz…

Sale je presudio. Manastir + selo ljubavi mu nisu delovali dovoljno interesantno u odnosu na Kavkaz.

Prognoza za Tbilisi je bila 18 stepeni. Mi smo otišli na mesto gde je bilo nekih 2-3 stepena. Išli smo do zavejanog uzvišenja na kome je crkvica Svetog Trojstva, na 2.170 m nadmorske visine.

Odatle se vidi vrh planine Kazbegi tj. Kazbek (u prevodu sa gruzijskog – Ledena planina), koja je 5054 m nadmorske visine. Okolo su i drugi masivi, vrhovi, takođe velikih nadmorskih visina, koji pripadaju Kavkazu.

Put do Kavkaza

Osim na kamione, naišli smo i na ovce

Osim na kamione, naišli smo i na ovce

Ka Kavkazu se iz Tbilisija ide starim vojnim putem ka severu, ka ruskoj granici i gradu Vladikavkazu.
Do granice je oko 200 km. U prošlosti su tuda prolazili osvajači i trgovci.

Današnji put je dobar, samo postoji jedan problem. To su kamioni. Nepregledni niz kamiona. Stajali su sa strane kilometrima. Nisu nam u prvom momentu smetali pa nisam ni razmišljala o mogućem problemu.

Kao da sam već negde pročitala o njima, ali… krenuli smo i nisam više razmišljala.

Ananuri

Ananuri

Ananuri tvrđava

Kada se iz Tbilisija krene tim vojnim putem ka severu, nailazi se na tvrđavu Ananuri.

Ananuri je na veštačkom jezeru (rezervoaru) Zhinvali koje je nastalo gradnjom brane na reci Aragvi.

Akumulacija je nastala 1986. godine uprkos protestima meštana. Hteli su da zaštite arheološka nalazišta koja se nalaze u dolini. Rusi su zaključili da je potreba za vodom veća i dolina je poplavljena.

Jezero Zhinvali

Iz tvrđave su vladale vojvode od Aragvia.

Česti su bili sukobi, a zidine su odolevale napadima. Bilo je pokušaja da napadači opsadom izgladne stanovnike ovog utvrđenja, ali oni nisu znali da Ananuri ima tajni prolaz i time obezbeđeno snabdevanje.

Po legendi, jednom prilikom su neprijatelji oteli Anu iz Nurija i mučili je da bi saznali gde se nalazi tajni prolaz. Ona im tajnu nije odala. Radije je izabrala smrt. Njoj u čast utvrđenje nosi ime Ananuri.

Svratili smo, ali se nismo zadržavali. Žurili smo jer je na severu već pao sneg. Devojka iz info centra je rekla da ti izleti ne idu zbog snega.

Računala sam da je bolje da tvrđavu obiđemo u povratku.

Gudauri i spomenik Rusko – Gruzijskog prijateljstva

Spomenik Rusko – Gruzijskog prijateljstva

Spomenik Rusko – Gruzijskog prijateljstva
Preuzeto sa wikimedia commons

Dalje prolazimo krivudavim putem kroz ski centar Gudauri. Sneg je tu već dobro napadao. Deluje lepo. Prolazimo hotele.

Pomišljam da stanemo na kafu, ali Sale me je pametno odgovorio. Imamo cilj, a glavni cilj je bio crkva Svetog Trojstva na uzvišenju od preko 2000 m. U novembru rano zalazi sunce, a i sneg je problem. Dovoljno razloga da požurimo.

Čim se prođe ski centar, uz sam put je Panorama Gudauri ili spomenik Rusko – Gruzijskog Prijateljstva.

E, tu moramo da stanemo odmah! Saša se složio. Neće nam oduzeti mnogo vremena. Ali… bila je gužva. Mnogo parkiranih automobila onako na divlje.

Opet je izgovorio čuvenu rečenicu: „Posle, u povratku“.

A mogli smo da stanemo!

Stepantsminda, crkva Svetog Trojstva Gergeti i Kazbek

Crkva Svetog Trojstva Gergeti

Kako smo se približavali selu Stepantsminda, koje zovu i Kazbegi, bilo je sve hadnije.

Čitala sam kako turističke grupe dođu dotle pa iz sela dalje idu džipovima. Neki idu peške. Potrebno je oko 1.5 sat uzbrdo. Ne znam da li po suvom ili i po snegu.

Nisam bila sigurna ni da ćemo mi moći dalje. Zbog loših puteva, ali i zbog mogućnosti da idemo do Kavkaza odlučila sam da iznajmim subaru forestera. Ista mu je bila cena kao neki mali automobil leti, na moru. Novembar u Gruziji ili jul na Kritu – subaru forester ili fijat panda, para isto.

Mislila sam da je vozilo adekvatno, a onda je Sale rekao da ne mora biti. „Čekaj da vidim gume.“ Srećom odgovarale su.

Na prvom parkingu

Na prvom parkingu

Tako smo od sela Stepantsmida krenuli uzbrdo po svežem, neutabanom snegu. Popeli smo se do parkinga koji je bio na oko 1 km od crkve. Uz crkvu je bilo automobila i mini-buseva, ali su stajala na uzbrdici i Saša nije hteo tamo.

Napolju je bilo hladno i duvao je jak vetar. Meni se nije išlo po toj hladnoći i vetru 2 km – jedan tamo i drugi nazad. Na sreću, nije se išlo ni njemu. Video je kako vozila kod crkve prilaze i parkiraju i zaključio da možda i nije tako strašno.

Prešli smo kolima i to rastojanje i popeli se još malo do crkve.

Ovo se ja penjem do crkve ili preciznije klizam po snegu!

Crkva Svetog Trojstva jeste lepa, iz 14. je veka, ali pogled…

U stvari je pozicija ono zbog čega se ide na to mesto.
Bili smo na visini od 2170 m. Otprilike kao na Pančićevom vrhu. A okolo su bili vrhovi od preko 4000, pa i 5000 m.

Potpuno ludilo!

Pogled na selo Kazbegi i planinu Šani

Ja nisam nikada bila neki veliki ljubitelj planina, ali ovo je zaista ludilo!

Sve su to vrhovi planinskog masiva Kavkaz. Onog Velikog Kavkaza. Postoji na jugu i Mali, ali ne verujem da može biti ovako impresivan.

Crkva Svetog Trojstva Gergeti je jedan od simbola Gruzije. Udaljena je na vrhu, među planinama.

U prošlosti su u vreme opasnosti dragocene relikvije iz Mchete, uključujući i krst Svete Nine, čuvane tu u crkvi. Sakrivali su se na tajnom spratu i sveštenici zajedno sa svojim parohijanima u vreme invazija.

Crkva Gergeti

Crkva je bila otvorena pa smo ušli unutra. Mada je tu puno turista, bilo mi je neobično što je otvorena. Ko li dolazi svaki dan da je otvori i zatim zatvori. Jeste to aktivna crkva u kojoj se vrše službe, ali nije naselje ni tako blizu.

Najviše smo vremena proveli napolju. Gledali smo okolne planine i selo u dnu. Iza Stepantsminde je planina Šani (Shani) 4.451 mnv.

Kako li je na Kazbeku? Vidi li se selo sa 5.054 mnv?

Nažalost nemamo dobru fotografiju Kazbeka. Ovu koju postavljam sam preuzela sa wikimedia commons-a.

Kazbek

Kazbek.
Obratiti pažnju na crkvu sa leve strane.

Vreme je bilo da krenemo u kontra smeru. Znala sam da postoji još jedan manastir gotovo na samoj granici. To je manastir Dariali, samo oko 10 km ka severu, ali nije mi bio tako važan.

Velike glave u selu Sno

Jedna od velikih glava i konji u daljini

Ono što nam je bilo baš blizu su ogromne glave – skulpture.

Nedaleko od puta ka Stepantsmindi, nalazi se Sno. Pre nego što se uđe u to selo nailazi se na skulpture pod vedrim nebom.

Velike glave su delo lokalnog umetnika Meraba Piranišvilija. Ovekovečio je gruzijske pisce, pesnike, kraljeve… i još nije dovršio ovu galeriju na otvorenom. Planira da ih napravi 500, a počeo je još osamdesetih.

Kada smo posetili to mesto, na livadi pored su konji mirno pasli.

Merab Piranishvili

Velike glave u selu Sno

Merab Piranishvili je akademski umetnik. Radio je u Tbilisiju kao profesor u školi. Vratio se u Sno da pravi svoje velike glave. Od granita su.

Nekada je radio čekićem i dletom pa mu je bilo potrebno mnogo vremena da završi jednu, celo leto. Sada ima savremeni alat kojim može za nedelju dana da završi jednu skulpturu.

Problemi su cena kamena, kao i težina istog. Nije više mlad da može da ponese kamen. A novac… Nekada je država sve finansirala. Sada Piranishvili mora sam da kupi materijal.

Moguće je ostaviti pare na licu mesta: 5 larija, i pomoći da selo Sno dobije svih 500 skulptura.

Spomenik i konji

U jednom intervjuu novinar je pitao umetnika da li bi voleo da više turista dolazi u selo.

Njegov odgovor je bio:
Ono što radim ovde želim da vidi ceo svet! Ako samo sebi klešem ovo kamenje, koga je onda briga? Svi moraju da vide!”

Mogu samo da kažem – „Mi smo došli, a dođite i vi!“

Povratak

Kavkaz

Kavkaz

Iz sela Sno smo krenuli ka ski centru, odnosno ka spomeniku.

Vrlo brzo smo morali da stanemo. Nije nam bilo jasno zbog čega. Delovalo je da kolona vozila stoji sa strane, ali da bi mi mogli da prođemo. Malo smo oklevali i kada smo prelomili da bi mogli da ih sve obiđemo, pojavila su se policijska kola i poterala nas sve u kolonu. Nema mrdanja.

Posle nekog vremena iz suprotnog pravca su se pojavili kamioni. Bila je to nepregledna kolona kamiona.
A mi smo čekali.

U koloni

Kasnije sam saznala da je na prevoju Jvari (Džvari) tunel i da tu puštaju vozila u jednom smeru. Prevoj Jvari je najviša tačka puta (2.395 mnv) i tu su moguće lavine. Zbog toga su izgrađene galerije koje štite put.

Dok smo čekali da nas najzad puste u smeru ka Tbilisiju, pao je mrak. Onda sam postala gladna. Ni wc-a nije bilo nigde u blizini. A mi smo i dalje čekali.

Bar je bilo toplo u kolima.

Na putu, dok je bio dan

Na putu, dok je bio dan

Kada su najzad pustili da nastavimo putovanje, vozila su se kretala beskrajno sporo. Prošli smo spomenik koji je bio u mraku. Sale me je zezao da mogu da ga slikam.

Saobraćaj je živnuo, ali trebalo je spustiti se sa planine. Put je krivudao u snegu. Jedan automobil se vešto spuštao kroz mrak. Taj će nam biti zec! Pratili smo ga rešeni da se zaustavimo negde da jedemo, ali tek kada se spustimo dole.

Naš zec je u podnožju stao baš ispred jedne kafane. Idealno. Stali smo i mi. Tu ćemo da jedemo.

Posle sam čitala da kamioni čekaju dugo da pređu granicu, da je ovog leta jednog avgustovskog dana čekalo skoro 4500 kamiona.

Kafana

Kafana ispred koje smo se zaustavili je „Mleta“. Bila je puna. Zauzeli smo jedan sto. Znali smo da će biti kasno kada stignemo u Tbilisi. Nije bio momenat da se premišljamo gde bi jeli. Uostalom bili smo gladni.

Ja sam izabrala gruzijsko jelo koje do tada nisam probala – shkmeruli, piletinu u mleku sa belim lukom.

Shkmeruli: piletina u mleku sa belim lukom

Shkmeruli: piletina u mleku sa belim lukom

U posudi su bili komadi pileta koji su plivali u retkom, belom sosu od belog luka.

Odlično je bilo, baš ukusno. Samo mi nisu bili jasni veliki komadi. Da li se zaista tako sprema ili su ipak mogli malo sitnije da iseku? I da li se tradicionalno služi sa kostima?

Možda su to nebitne finese. Važno je da sam napunila stomak, da je put čist i da me je u Tbilisiju čekalo u sobi vino iz restorana od pre dva dana.

Nisam ga ni taj dan dokrajčila. Putovalo je vino sa nama do Kutaisija.

Sada kada pomislim na putovanje u Gruziju, izlet do Kavkaza mi je jedan od najjačih utisaka. Možda čak najjači. Šta bi tek bilo da volim planinu isto koliko volim more…ili više…

Svesna sam da Gruzija nudi mnogo, da je izbor mesta koje je lepo videti veliki.

Nisam videla sve, ali smem da kažem:

Idite do crkve Svetog Trojstva na Kavkazu kod sela Stepantsminda, nadomak moćne planine Kazbek. A ostalo usput, ako stignete obiđite. Biće vam svakako ispunjen dan.

Ako želite na organizovan agencijski izlet, koji može koštati manje od iznajmljivanja automobila, kliknite na link – Izlet na Kavkaz.

Tbilisi ima reku i planinu, moderni most i žičaru, kao i stare kvartove, topla kupatila, a i vino „u potocima“.
Tbilisi ima dušu.

Iz Tbilisija, preko Gorija, do Kutaisija

Prijavite se za Newsletter

Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.

* indicates required
No Comments

Post A Comment

error: Content is protected !!