18 Dec Izlet u Loznicu
Lep izlet iz Beograda može biti ka Banji Koviljači. Predlažem da Loznica u tom slučaju ne bude izostavljena.
Ovo nije moje prvo putovanje u Banju Koviljaču. Svaki put kada sam išla u tu banju obilazila sam i Tršić, kao i Tronošu. To je standardan izlet kada se ide na tu stranu. Usput se obično ode do Tekeriša. Ima tu varijacija, ali kroz Loznicu se samo prođe.
Valjda Loznica nije dovoljno turistički interesantna?
Svaki put kada sam prošla taj grad, bilo mi je pomalo krivo. Sve u okolini jeste lepo i treba videti. Jedan dan je mali da sve u njega stane – i banja i manastir i Drina i Gučevo…i Loznica.
Morala sam da dođem privatno.
Dok su Saša i njegova mama ponavljali da idemo u banju, ja sam insistirala da mi idemo u Loznicu. Prvo u Loznicu.
Zašto baš Loznica?
Kuća Katića u kojoj je galerija.
Zbog jedne galerije 🙂
U tom gradu je rođen slikar Mića Popović.
Ja sam kao klinka redovno išla na izložbe. Dešavalo se da pravo posle škole odem u Knez Mihajlovu i zaređam po galerijama. Puno je bilo velikih samostalnih izložbi na koje dođu i oni koji retko zalaze na takva mesta, ali i grupnih, na kojima su redovno mogle da se vide slika ili dve omiljenih slikara.
Miću Popovića sam obožavala. A kakav sam ja fan ako samo prolazim pored njegovog rodnog grada, a ne pogledam slike koje je lično odabrao da budu tu za sve nas!
Kako iz pravca Beograda doći do Loznice?
- Preko Šapca!
Loznica
Moguće je autoputem ka Šidu, pa preko Sremske Mitrovice ili preko Šapca.
Uvek sam išla preko Šapca, ali sam ovoga puta rešila da isprobamo drugu putanju, dakle preko Sremske Mitrovice. Po google-u je delovalo da je gotovo isto – ista kilometraža (par km gore-dole), gotovo ista procenjena satnica.
U realnosti nije bilo tako. Putevi su bili loši. Naišli smo usput još i na radove, pa nas je to dodatno usporilo. Umesto za otprilike 2 sata, putovali smo oko 2,5 sata.
Da li su sve puteve u međuvremenu obnovili ne znam, ali vratili smo se preko Šapca i više ne bih drugačije.
Obilazak Loznice
Šetalište uz reku
Dan je bio vreo, klima u kolima upaljena, ali… tek u Loznici smo shvatili da je sve vreme podešena na economy. Ne namerno.
Sve u svemu, tek što smo krenuli već je bilo potrebno skloniti se negde u hlad ili bar u rashlađen kafić.
Autombil smo parkirali u centru, u ulici Vojvode Mišića, iza Doma kulture.
Plaća se sms-om, a neograničeno je vreme nepomeranja vozila. Doplaćuje se svaki sat (zona II).
Sklonili smo se zatim u kafić na kafu, ali ja se nisam zadržala. Žurilo mi se. Htela sam da prošetam kroz grad.
Znala sam da vremena nemam mnogo. Nije ovo bio izlet samo u Loznicu, pa sam požurila bar da prepešačim centar, da ga sagledam, osetim, koliko je moguće za to kratko vreme.
Šta videti u Loznici?
Vukov dom kulture
Uz reku Štiru
Prošetala sam do reke Štire.
Prvo sam krenula pešačkom ulicom do Vukovog doma kulture, pa do reke, do spomenika Vuku Karadžiću.
Spomenik Vuku Karadžiću
Spomenik Vuku Karadžiću u Loznici
Ponosni su Lozničani na Vuka koji je rođen u Tršiću, nedaleko od Loznice. Bio je reformator srpskog jezika, sakupljao je narodne umotvorine, napisao prvi rečnik srpskog jezika. Po njemu u Loznici nose naziv gimnazija, ulica, trg, park, dom kulture…
U blizini spomenika, na samoj reci je kafe-picerija Intermeco. Mogli smo baš tu da sednemo… Znala sam za to mesto, delovalo mi je interesantno. U momentu kada smo izašli iz kola nisam razmišljala gde bi bilo lepo sesti, već gde ja najbliže. A Intermeco nam je bio tako blizu…
Avion u parku
Avion Jastreb
Produžila sam dalje pored reke, pa kroz park u kome je avion.
Otkud avion?
Poklonila ga je Vojska Jugoslavije sredinom devedesetih. To je vojni avion Jastreb. Nije baš u najboljem stanju. Kasnije sam čitala da je bilo pokušaja da se sredi, ofarba. O svom trošku su to radili članovi auto-moto kluba Street Life iz Loznice.
Kod nas kao da ne može da opstane ništa na otvorenom prostoru a da se ne uništi. Tako su na ovom avionu odvaljivali limove, uništili neprobojno staklo, žvrljali ga…
Spomenik Pavlu Jurišiću Šturmu
Pavle Jurišić Šturm u parku u Loznici
U parku je sa suprotne strane spomenik Pavlu Jurišiću Šturmu.
Lužički Srbin Paulus Eugen Sturm se doselio u Srbiju. Promenio je ime u Pavle Jurišić, a njegovo nemačko prezime Šturm mu je postalo nadimak. Preciznije, preveo je svoje ime i prezime jer šturm znači – juriš.
Učestvovao je u Srpsko-turskim ratovima, Srpsko-bugarskom ratu, Balkanskim ratovima, Prvom svetskom ratu. Proslavio se u mnogim bitkama, pa je postao srpski general.
Spomenik Momčilu Gavriću
Spomenik Momčilu Gavriću
Osim galerije, imala sam još jednu želju – da vidim spomenik Momčilu Gavriću.
On je bio dečak-vojnik, najmlađi podoficir svih vojski u Prvom svetskom ratu.
Ubili su mu u ratu sve – mamu i tatu, braću i sestre kojih je bilo sedmoro. Tada se pridružio vojsci, Šestom artiljerijskom puku Drinske divizije.
Imao je samo 8 godina.
Bio je odlučan. Tražio je top. Dobio je malu pušku i krenuo sa vojskom u bitke – Cersku, Kolubarsku, pa preko Albanije, pa na Solunski front.
Onda je poslat u Englesku, gde su na školovanju bila srpska deca. Tu je proveo tri godine.
Mi naše heroje u miru često zaboravimo i to brzo. Obično ih se setimo kada više nisu među nama.
Gavriću niko nije verovao da se borio u ratu. Ni kada je služio redovan vojni rok. Oficir u vojsci je čak tražio da potpiše priznanje da laže. Odbio je, pa je bio u zatvoru.
Nisu mu verovali kasnije ni prijatelji, pa čak ni žena i deca.
U toku Drugog svetskog rata su ga hapsili Nemci. Partizani su hteli da ga streljaju. Nakon rata je ponovo bio u zatvoru. Tražen je novčani prilog za „bratski narod u Albaniji“, a on je odgovorio:
„Ne dam ništa Arbanasima. Osetio sam ja dobro to njihovo bratstvo 1915. kad su nas ubijali“.
U zatvoru je proveo godinu i po, a nakon toga dugo nije govorio.
Ipak, gotovo pola veka ga je tražio pukovnik Ćirić, sa kojim je proveo ratne godine. Taj pukovnik je čuvao Gavrićevu vojničku knjižicu, Albansku spomenicu, pa čak i vojničku platu koju je pretvorio u zlatnike. Tek tada su svi saznali istinu.
Jedan francuski general je rekao:
“Šteta što niste bili francuski vojnik, imali biste spomenik na Jelisejskim poljima“.
Grafiti uz reku Štiru
Vratila sam se do reke, prešla je da priđem grafitima koji su oslikani na zidovima uz obalu.
Htela sam do crkve, a kako je na brdu, zaključila sam da je najbolje da se vratim u ulicu Vojvode Mišića, pored našeg parkinga, pa da ulicom Kosančić Ivana krenem uzbrdo.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice
Na brdu na kome je crkva, u vreme Prvog srpskog ustanka se nalazilo vojno utvrđenje – Loznički grad. Ostalo je nešto bedema i rovova.
Tu je vojvoda Petar Nikolajević Moler svojom krvlju napisao pismo i tražio pomoć iz Šapca od kneževa Sime i Jakova Nenadovića. Tražio je da bar narod spasu. Uzalud. Tri dana nije bilo odgovora. Odlučio je da beže noću kroz turske redove. Od 800 vojnika, 200 ih je poginulo u borbi, a još 400 u toku bega.
Crkva je sagrađena u drugoj polovini 19. veka. Arhitekta je Aleksandar Bugarski koji je projektovao Narodno pozorište u Beogradu, Stari dvor u kome je sada Skupština grada Beograda, dom Vukove zadužbine, Narodno pozorište u Nišu…
Pored crkve je spomenik slepom guslaru Filipu Višnjiću.
Spomenik Filipu Višnjiću
Prošla sam iza škole Ante Bogićevića, pa prečicom do pešačke ulice Jovana Cvijića. Nazvana je po našem čuvenom geografu koji je rođen u Loznici.
Vreme je bilo da se vratim po Sašu i gospođu Ljilju. Zajedno smo krenuli na izložbu.
Galerija Miće Popovića i Vere Božičković
Slike Miće Popovića
Galerija se nalazi u ulici Jovana Cvijića broj 15, u kući Katića, na spratu.
Besplatan je ulaz.
Za posete je otvoreno svaki dan od 8 do 15 časova.
Imali smo dve šarmantne kustoskinje, koje su pričale na smenu. Posle su rekle da samo menjaju stručnu kustoskinju koja je istoričarka umetnosti, a da su njih dve stručne za književnost. Ja samo mogu da kažem da su bile divne i da su nas savršeno provele kroz izložbu.
Tu su štafelaj, boje, mantil umetnika u sali u kojoj su izložena dela Vere Božičković, njegove supruge koja je takođe bila umetnica. I ona je svoja dela, koja se tu nalaze, poklonila.
Na štafelaju je slika koju je Mića Popović slikao kada je imao 13 godina.
U galeriji Miće Popovića i Vere Božičković
Prvi je počasni građanin Loznice.
Još za života je odabrao i poklonio slike rodnom gradu. Tim slikama su predstavljene sve faze njegovog stvaralaštva.
Sam je birao i prostor u kome će dela u Loznici biti izložena.
Kada je bio student sa još šestoro kolega se pobunio protiv sistema nastave na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Otputovali su u Zadar i osnovali „Zadarsku grupu“. Svi su zbog toga bili izbačeni sa fakulteta. Kasnije su svi primljeni nazad na studije, osim Miće Popovića. Njega su smatrali kolovođom, pa mu nisu dopustili da dovrši studije.
Čak i bez diplome, postao je kasnije član Srpske akademije nauke i umetnosti.
Više o Mići Popoviću i njegovom slikarstvu, o Veri Božičković, izloženim delima, možete saznati klikom na link – Galerija Miće Popovića i Vere Božičković.
Kada sam videla ono što sam najviše želela, bila sam spremna da krenem dalje, ka Banji Koviljači. Znam da u Loznici ima još šta da se vidi i obiđe, ali kada je na raspolaganju ograničeno vreme, onda se napravi izbor. Ovo je bio moj izbor.
Sledi nastavak o tome šta smo radili i šta videli u Banji Koviljači i Sunčanoj Reci.
O Banji Koviljači, planini Gučevo i etno selu Sunčana Reka.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
No Comments