U Rim putujem redovno od 2005. godine.
Putovala sam privatno, ali češće poslovno. Nikada se ne zadržavam dugo u ovom gradu, ali dovoljno sam redovno tu, da imam neka mesta koja izdvajam, koja mi prijaju.
Ovo je moj izbor:
Leonardo da Vinči u parku Borgeze
Bez sumnje, meni omiljeni muzej u Rimu je Galerija Borgeze. Moj osećaj, kada sam posetila ovaj muzej, bio je kao da sam ušla u jednu veliku kutiju za nakit i u njoj našla najlepše komade.
Bernini, Karavađo, Kanova, Rafael…
Najlepše Berninijeve skulpture koje sam videla su ovde. Samo zbog njih bih se vraćala, mada i dela ostalih umetnika zaslužuju povratak.
Shvatili su to i mnogi drugi pa nije baš lako posetiti ga. Termini su danima unapred zauzeti. Najsigurnije je kupiti ulaznicu online.
Muzej se nalazi u parku istog naziva – Borgeze.
U ovom velikom parku se nalazi još jedan muzej koji sam želela da vidim još kada sam prvi put došla u Rim. To je Villa Giulia – muzej Etrurske umetnosti. Možda to nije muzej koji je turistima prvi na listi kada dođu u Rim, ali je zaista vredan pažnje.
U parku se nalazi još znamenitih zgrada, zoološki vrt, hipodrom… ali i dovoljno klupa za predah u prirodi, u hladu nekog drveta.
Rim delim na dve važne celine – na antički i na barokni Rim, bar kada je centar grada u pitanju. Ipak, nije to baš tako dobra podela, jer se u mnogo vekova mnogo šta i isprepletalo, pa je u sred baroknog Rima, meni omiljena antička građevina – Panteon.
Građen je u vreme cara Hadrijana, a na njemu je natpis sa prethodno sagrađenog hrama za koji je bio zaslužan Marko Agripa. Bio je posvećen svim bogovima, a danas je crkva posvećena Bogorodici i svim mučenicima.
Fantastičan je prvi susret sa ovom građevinom, kada prošetate uskim ulicama, a onda je ugledate. A tek kada uđete unutra i podignete pogled ka kasetiranoj tavanici, sa otvorom u sredini…
Volim da sednem u neki od restorana na trgu i naručim makar i samo kafu sa pogledom na Panteon. Ili uzmem sladoled i jedem ga na zidiću iza.
Retko gde mogu da se vide dela velikih umetnika a da se ne plati ulaznica. U Rimu je to moguće. U Rimu imam osećaj kao da šetam kroz veliki muzej, a pri tom to nije neki sterilni osećaj nekog slabo posećenog muzeja, već je to grad u kome trube automobili, ljudi se guraju, dovikuju…
U tom šarenilu možete ući u Panteon iz II veka nove ere, možete u crkvama gledati remek dela Karavađa, Berninija, a možete videti i mermernu skulpturu Mojsija čuveno delo još čuvenijeg Mikelanđela.
Skulptura Mojsija se nalazi u crkvi San Pietro in Vincoli – Sveti Petar u lancima. U crkvi se čuvaju lanci kojima je Sveti Petar bio vezan u Jerusalimu, a koji su se sami razvezali kada je bio u tamnici.
Mikelanđelov Mojsije je deo skulptoralne kompozicije za grobnicu koju je za sebe naručio papa Julije II della Rovere, a koja je trebalo da sadrži 40 skulptura od mermera.
Grobnica nije završena onako kako je Mikelanđelo zamislio. Nisu sve statue isklesane. Dve statue robova vajanih za ovu grobnicu se nalaze u Parizu, u Luvru.
Međutim, Mojsije je tu i jedno je od najvažnijih Mikelanđelovih dela.
Više puta sam čula pitanje – „Gde je najbolji sladoled u Rimu?“.
Uglavnom su me to pitali turisti koji su od nekoga već čuli neku preporuku i u stvari želeli da probaju baš taj, već preporučeni. Čak i među mojim kolegama ima podeljenih mišljenja.
Ja sam lično pojela puno odličnog sladoleda u Rimu, ali i širom Italije, ali se baš nekako rado vratim u Giolitti. Duga tradicija i ukus sladoleda baš onako za pamćenje. Samo vodite računa da je duplo skuplji kada se sedne. Ja kupim za poneti 😉
A gde je najbolja kafa u Rimu?
Mislim da nigde, nikada u Italiji nisam popila lošu kafu. Italijani se ne igraju sa tim. Najčešće je piju brzinski sa šanka. Najčešće espreso. Kratki. To kratki i espreso su suvišne reči. Dovoljno je reći caffé, nalaktiti se uz šank i utopiti se u okolinu.
Pijem je i ja ponekad brzinski za šankom, ali više volim da sednem i natenane pijem kafu. Čak i da naručim kapućino popodne, što Italijani ne rade.
U Rimu me obično povuče da to uradim u bašti bara „Canova Tadolini“, mestu gde se nalazio atelje skulptora Antonia Kanove i njegovog učenika Adamoa Tadolinija. To je za mene savršeni spoj istorije, galerije, dobre kafe i opuštenog posmatranja ko šeta i kupuje u ulici Via Babuino.
Da ne zaboravim. Odmah pored je fontana Babuino. Babuino je jedna od skulptura koje govore. Ali, te skulpture su već druga priča…
Divna bašta u sred grada. Šteta što se plaća ulaz.
Šalu na stranu, nisu ni stari Rimljani bili naivni. Ovo je jedno od 7 istorijskih brda antičkog Rima. Na ovom mestu su carevi gradili palate.
Veruju Rimljani da je Romul baš ovde počeo da gradi Rim. Postoje tu građevine za koje stručnjaci tvrde da su građene baš negde u vreme kada je osnovan grad, u 8. veku pre nove ere.
Palatin je odmah iznad Foruma, najvažnijeg gradskog trga antičkog Rima.
Vredi se vraćati na ovo mesto, naročito ako je topao, sunčan dan. Vredi platiti ulaznicu, procunjati po forumu, pa se lagano popeti do Palatina, šetati, šetati, a onda naći neku hladovinu među oronulim zidićima.
Trg Campo dei Fiori nekako najviše volim predveče, kad sklone pijacu, pa malo posustane ta pijačna gungula, pa se otvori pogled na trg i zgrade koje ga uokviruju. Narod šeta, zasviraju ulični zabavljači, a ja sednem u baštu, pa polako pijuckam aperol spritz.
Reče mi jedan kolega kako je to skupa zabava. Isti kolega je tog dana išao u outlet i nakupovao svašta. Ja nemam novca za velike kupovine u Rimu, ali na svu sreću još uvek imam za aperol, a uživanje na Campo dei Fiori i onako nema cenu.
Ne postoji trg u centru grada koji nije pun turističkih restorana. Kada kažem turističkih ne mislim samo na objekat pun turista, već i na kuvare svesne da su konzumenti sada tu i verovatno više nikada.
Rim važi za grad fantastične hrane, a pun je restorana ne tako dobre hrane… zvuči bezveze, ali nije daleko od istine. Ima naravno i u centru gde da se pojede, ali treba se malo i izmestiti od centralnih trgova.
Verujem da Rimljani mnogo bolje jedu u restoranima dalje od centra, ali niti mi turisti imamo vremena da idemo daleko i istražujemo restorane po periferiji, niti bi da imamo pogled na neke obične zgrade kao da smo u bilo kom drugom gradu, a ne u Rimu.
Kompromisno rešenje je Trastevere. Skokne se preko reke Tibar nedaleko od centra. Trastevere je slikovit, pun restorana, pun turista, ali i Rimljana. Ne treba ni tu baš sesti u svaki restoran, ali ih ovde ima i sa odličnom hranom. Svakako volim da dođem u Trastevere, da prošetam i da tu večeram.
Rim je grad čuvenih, raskošnih fontana. I pored svih tih raskošnih fontana ja volim one manje, svedene. Volim fontanu Barkača u dnu Španskih stepenica. Većina turista je zagledana u stepenice i ne bi Barkaču ni primetili da im nije preprečila put do njih.
A još više volim fontanu Delle Api.
Nalazi se na trgu Barberini na kome je dominantna fontana Tritona, a u uglu trga, u senci drveta je školjka od travertina, jakobova kapica, a u njoj su pčelice koje piju vodu.
Nisu pčele tu slučajno. One su simbol papske porodice Barberini, a fontanu je izradio njihov omiljeni umetnik Đan Lorenco Bernini. Pročitala sam negde da je pravljena tako da na njoj mogu konji da se napoje. Ne znam da li je to istina, ali je meni svakako divna.
Carska palata Sirmium, Gradski park, crkva Scetog Dimitrija, Žitni trg, most Svetog Irineja, plaža Brioni
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
No Comments