Ovo je godina kada sam napravila, ali i otkazala puno rezervacija. Obično već krajem jeseni napravim rezervacije za smeštaj za leto, a u januaru kupim avio karte. Prošla godina je bila takva da su nam planovi propali, a ova je poprilično neizvesna. Bar nama. Nikada do sada nisam napravila toliko rezervacija kao ove godina. Za sada 16. Nikada nisam otkazala toliko rezervacija koliko sam ih otkazala ove godine – 8. Na sve to imam i jednu promenu datuma.
Promena datuma se tiče smeštaja na Kefaloniji. Umesto u drugoj polovini avgusta, rešili smo da otputujemo u prvoj polovini jula. Epidemiološka situacija se pogoršavala svuda pa nismo hteli da čekamo i ne okupamo se u moru i ove godine. U nekoliko dana smo povadili potrebna dokumenta, pomerili rezervaciju za smeštaj, odvezli kola kod majstora na proveru. Dovoljno brzo smo bili spremni.
Bilo je onih koji su nakon našeg putovanja konstatovali da je to dalek put za kola i da treba ići avionom.
Otkrili su toplu vodu.
Postoje razlozi za putovanje kolima, a naš je taj što sam ja konstantno menjala termin putovanja. Tako fleksibilni smo mogli biti samo ako putujemo svojim kolima.
Do Grčke smo putovali preko Severne Makedonije. Za ulaz u ovu državu nam je bila potrebna saobraćajna dozvola, zelena karta osiguranja i lična karta ili pasoš.
Za ulaz u Grčku kada je automobil u pitanju, potrebna je samo saobraćajna dozvola. Naša saobraćajna dozvola.
Za prelaz granice je potreban pasoš.
Od dokumenata vezano za covid-19 bilo nam je potrebno da popunimo PLF formular (najkasnije 24h pre ulaska u Grčku) i sačekamo da nam pošalju mailom dokument sa bar-kodom. Taj dokument smo dobili u 23 h po našem vremenu tj. u ponoć po grčkom vremenu, na dan ulaska u Grčku. Sačuvala sam mail na mobilnom telefonu.
Čula sam da to sada funkcioniše malo bolje, da se dokument sa bar-kodom dobija nešto ranije.
Taj dokument je potreban da bi u Grčkoj znali gde se nalaze stranci koji su im ušli u zemlju i koga da kontaktiraju ako nam se nešto desi.
PLF formular možete naći na ovoj mejl adresi: https://travel.gov.gr/
Bila nam je potrebna i potvrda da smo vakcinisani koju smo preuzeli na veb sajtu E-uprave.
Ko nije vakcinisan treba da pokaže negativan PCR test, ne stariji od 72 sata, odnosno antigenski (rapid) test ne stariji od 48 sati ili potvrdu o preležanom Covid 19, koja se izdaje 30 dana nakon prvog pozitivnog testa i važi 180 dana.
Kako su se pravila u toku godine menjala, najbolje je sveža pravila proveriti na sajtu Ministarstva spoljnih poslova:
Za link kliknite ovde.
Za putovanje na ostrva, odnosno, za ukrcavanje na trajekt potrebno je pokazati potvrdu o vakcinaciji ili negativan test, a u ovom slučaju priznaje se i onaj iz apoteke za samo-testiranje.
Nismo želeli da čekamo u koloni na granici u sred dana po vrućini.
Izabrali smo za dan polaska radni dan, i to da ne bude neka okrugla cifra, popodne. Izabrali smo utorak, 13. jul, u 15h. Sa polaskom smo malo okasnili i krenuli u 15.30h. U Srbiji smo napravili jednu pauzu na Gazprom pumpi kod Niša.
Za putarinu smo imali tag. Cena putarine kroz Srbiju je na deonici Beograd – Preševo 1490,00 po pravcu.
Na granicu smo stigli uveče pa više nije pržilo sunce. Naši proračuni su ispali dobri pa ni gužve nije bilo. Brzo smo prešli i naš granični prelaz i makedonski.
Naša zemlja je ove godine donirala vakcine Severnoj Makedoniji. Da bi nam se odužili za donaciju, mi Srbi ovog leta dobijamo besplatnu putarinu. Svi koji putuju ka Grčkoj mogu da dobiju karticu za putarinu (funkcioniše kao naš tag), sa dovoljno novca za oba pravca.
Mi smo za to čuli pred put. Na pregledu pasoša Saša je pitao za tu karticu. Službenik ga je bezizražajno gledao. Ja sam pomislila da bi trebalo da pitamo na carini, ali je Saša ponovo tražio karticu i zatim je dobio.
Zaključak je – tražite karticu za putarinu jer, ako je sami ne tražite, možda je nećete ni dobiti.
To će važiti do 15. avgusta. Na žalost ne do kraja leta.
Pre izlaska iz Severne Makedonije smo natočili gorivo na pumpi Okta (poslednja pumpa pred granicom) gde je jeftinije nego kod nas, ali i u odnosu na gorivo u Grčkoj, a kvalitetno je.
Saša je uvek za to da plati skuplje, a da nije neko sumnjivo gorivo. Ovde smo dobili i povoljno i kvalitetno. Cena po jednom litru Euro Super 98 BS goriva je 74,5 denara (1,2 evra ili približno 140 dinara). Natočili smo pun rezervoar.
Prelaz Bogorodica, gde smo izašli iz Severne Makedonije smo takođe brzo prošli. Na Evzoni smo stigli nešto posle 22h. Kada sam popunjavala PLF formular bila sam malo u problemu koji datum da upišem jer nisam bila sigurna da li ćemo stići na Evzoni pre ili posle ponoći. U Grčkoj se još dodaje jedan sat jer nismo u istoj vremenskoj zoni, što je dodatno otežavalo stvar.
Rešila sam da upišem dan putovanja kao datum ulaska u Grčku pa kako nam bude. Na dan putovanja sam pročitala kako je to veliki problem. Da li bi bio nećemo saznati jer smo stigli pre ponoći.
Službenik nam je na pasoškoj kontroli pregledao pasoše, očitao bar-kod sa PLF-a (sa mog telefona), pregledao potvrde o vakcinaciji. Ni na ovom prelazu nije bilo gužve. Sve je išlo brzo.
Onda smo naišli na carinu. Njih troje ozbiljnih i pomalo namrčenih nas je izrešetalo pitanjima – Gde idemo? Koliko ostajemo? Da li imamo cigarete i alkohol? Koliko imamo novca?
Cigarete i alkohol su ih posebno interesovali pa su pitanje ponavljali i usput tražili da se otvori mali ranac koji je bio na sedištu i zavirivali su da li tu nazad ima nečega.
Tražili su i da pogledaju rezervaciju smeštaja.
Kada su utvrdili da zaslužujemo letovanje, da imamo smeštaj, para, i da ne švercujemo ništa, pustili su nas da prođemo.
Stigli smo u Grčku 🙂
To je bio tek deo našeg puta do Lasija na Kefaloniji, ali smo granične prelaze prešli pa je i to bilo značajno.
Napravili smo pauzu na prvoj pumpi posle granice. To je Eko pumpa (Eko Plazza Polikastro) na 20 km od Evzonija. Pojeli smo polako po sendvič i popili po hladni frape. Malo smo se odmorili od prvih cca 570 km.
Na ovoj Eko pumpi toalet košta 50 centi, ali ako ste nešto kupili onda ga možete koristiti besplatno. Postoji sistem da se prvo plati wc, pa sa tiketom koji se dobije na automatu prilikom plaćanja istog, dobijate popust u toj vrednosti kada kupujete. Mi smo prvo jeli i pili, pa pitali za besplatni wc, pa su nas sproveli u onaj za službenike.
Od pumpe smo do Nidrija imali nešto više od 400 km. Dobar deo auto-putevima, ali ne sve.
U blizini Soluna smo prešli na autoput ka Igumenici – Odos Egnatia. Prošli smo gradove – Veria, Kozani, Grevena, Mecovo i kod Janjine prešli na Jonski autoput – Ionia Odos.
Na prvom auto-putu pumpi ima na ulasku, jedna bliže Janjini i Shell posle Grevene za koji je potrebno isključiti se sa auto-puta.
Na Jonskom auto-putu je jedna pumpa bliže Janjini i jedna blizu mesta gde smo se isključili sa auto-puta i nastavili lokalnim putevima. Na toj poslednjoj pumpi smo napravili kratku pauzu za točenje goriva.
Rampe za putarine su česte, a iznosi nisu veliki oko 1,5-2,5 evra. Na Jonskom su dve bile oko 3-3,5 evra. Nisam sve sabirala pa ne znam tačnu ukupnu cenu.
Dalje smo išli ka Prevezi, kroz podvodni tunel, pa na ostrvo Lefkada koje je mostom spojeno sa kopnom, do mesta Nidri. Ukupno još oko 90 km.
Varijanti da se doplovi do Kefalonije ima nekoliko. Ja sam u početku bila za Astakos jer sam uvek za više auto-puta, a manje lošeg, lokalnog puta. Još jedan važan razlog je to što sam znala da je trajekt koji plovi iz Nidrija manji i ne plovi ako duva jači vetar.
Postoji opcija plovidbe sa Peloponeza, iz Kilinija, što je u slučaju putovanja automobilom besmisleno mnogo dodatnih kilometara i još se plaća za prelaz mosta Rio – Antirio.
Izbor je ipak pao na plovidbu iz Nidrija, sa Lefkade. Isplovljavanje je bilo oko četiri sata ranije u odnosu na polazak trajekta iz Astakosa.
Ko spava negde usput na putu do Kefalonije, verujem da bi mu Astakos više odgovarao.
U Nidri smo stigli rano. Još je bio mrak. Bilo je oko 5.30h po grčkom vremenu (4.30 po našem), što znači da smo stigli za 13 sati sa sve pauzama i granicama (986 km).
Predlagala sam pre puta da spavamo negde usput, ali Sale nije hteo ni da razgovara na tu temu. Uporan je bio da idemo direktno. I zaista smo super prošli do Lefkade.
Čekali smo jutro i ukrcavanje. Tek što je svanulo počeli su da se okupljaju kamioni u malenoj luci. Ono što je mene više nerviralo je što nisu gasili motore, pa smo imali buku u svitanje.
Otišli su nekim drugim trajektom, na drugo ostrvo.
Onda su počela da se okupljaju vozila za Kefaloniju. Nastalo je komešanje, ali šalter za prodaju karata nikako da otvore. Tek malo više od sat pre isplovljavanja, kiosk pored trajekta je bio otvoren.
Moldavku pre mene je prodavac karata pitao za PCR test, da li su zaista svi testirani. Ona je tvrdila da jesu i toliko o tome. Sam test nije tražio. Ja sam naše potvrde pokazala da bi lakše napisao prezime, ali se snašao i bez prepisivanja. Samo je konstatovao da imamo potrebni dokument.
Cena karata za trajekt na relaciji Nidri, Lefkada – Fiskardo, Kefalonija je 8 evra po osobi + 40 evra za automobil.
Dobili smo formulare koje je bilo potrebno da popunimo za ukrcavanje. Samo vozači su ostali u automobilima, a mi ostali smo ušli peške. Kod mene su ostale karte za trajekt i oba formulara. Jedan službenik je sve to uzeo kada sam se popela na prvu palubu.
Popeli smo se na gornju palubu ali je vetar duvao sve jače, pa smo posle nekog vremena ušli unutra. Mada su maske bile obavezne za ukrcavanje gotovo niko ih više nije nosio, ni napolju ni unutra, niti je iko opominjao.
Nakon oko 1h i 45 min plovidbe, stigli smo u luku Fiskardo na severnom delu Kefalonije. Fiskardo je jedini grad na ovom ostrvu koji nije razrušen u velikom zemljotresu 1953. godine. Već sa vode mi se dopao. U zalivu je nepravilnog oblika, kuće su šarene, a jedrilice su se ljuljuškale na koju god stranu da pogledam.
Poterali su nas suvozače da opet izađemo pešice i sačekamo. Sve se odvijalo bez žurbe, ali organizovano. Vozila bi stala kada pređu na ulicu da uđu ostali putnici. Ostala vozila su čekala bez nervoze. Službenici su samo poterivali da se to zaustavljanje ne dešava ispred samog trajekta već neki metar dalje da istovremeno bar 2-3 vozila mogu da prime svoje saputnike.
Tu naše putovanje nije bilo završeno. Iz Fiskarda smo imali još oko sat vremena (možda i neki minut duže) vožnje do Lasija gde smo bili smešteni. I to po vrućini. Dan je bio vreo a mi smo pristali oko 11 sati, a u 12 smo stigli u Lasi.
To je bio najnaporniji deo puta, mada se Sale super držao. Čak je po meni nepotrebno preticao automobile po putevima i selima ovog ostrva. Usput ih psovao. Ja sam ga povremeno hranila nekim pecivom. Tek smo tada shvatili da smo gladni.
Prošle godine početkom jeseni je na Kefaloniji bilo snažno nevreme koje je nanelo veliku štetu. Bili su oštećeni i putevi. Ja sam malo bila u frci da se ne zaletimo gde ne treba. Jasno mi je da su od nevremena prošli meseci, ali nekog kamenja je bilo na tom putu po sred ostrva koji spaja Divaratu, selo u blizini čuvene Mirtos plaže i Argostoli, glavni grad ostrva koji je na 2-3 kilometara od Lasija.
Kada smo stigli do naše kuće gazdarice nije bilo. Srećom naš smeštaj je bio spreman i mogli smo odmah da se smestimo. Gazdaricu smo upoznali tek posle dva ili tri dana.
O samom letovanju, plažama, o Kefaloniji i mestima koje smo posetili pisaću u sledećem tekstu.
Kako smo u povratku morali da napustimo smeštaj ujutru, izabrali smo da plovimo iz luke Sami do koje nam je vožnja bila kraća, a put malo bolji. Od Lasija do Samija je razdaljina 28 km, što smo mi prešli za oko pola sata.
Iz Samija plove trajekti za Astakos. Išli smo prvim trajektom koji je polazio u 9.45h.
Po informacijama koje smo čitali na internetu bilo je potrebno biti u luci sat i po ranije. U realnosti retko ko dođe tako rano. Ne dođu ni službenici, pa ni brod.
Nama je devojka od koje smo karte kupili nekoliko dana ranije, rekla da dođemo oko 20 minuta pre zakazanog vremena isplovljavanja. Rekla je i da službenici pripremaju kola za ukrcavanje oko sat ranije.
Tako smo mi ipak došli oko sat ranije. Karte smo već imali. Cena vožnje je na ovoj relaciji bila 64,5 evra. To je ukupno za dve osobe i automobil.
Parkirali smo se u pristaništu. Već tu je službenik prilazio svakom automobilu i pregledao karte. Stavili su nam na šoferšajbnu mali natpis Astakos.
Onda je došla policija. Navukli su rukavice, pa krenuli od automobila do automobila, da pregledaju dokumenta u vezi covid-a 19. Samo su pregledali strane automobile. Nama su čitačem očitali kod sa potvrde o vakcinaciji. Sve je delovalo malo ozbiljnije nego prethodni put. Ipak popunjene formulare za brod nam niko nije tražio, ni u pristaništu, ni na brodu. Stigli su u Beograd.
Na brodu je neko nosio masku, većina nije. Poneko je nosio pod bradom ili preko očiju… ni ovde niko nije opominjao. I onda naši portali bruje kako je strogo u Grčkoj.
Grčka jeste imala stroge mere za svoje stanovništvo do početka letnje sezone, strože nego što smo ih mi u Srbiji imali. Ipak, kada smo mi stigli u Grčku ništa nije bilo drugačije nego kod kuće. Maske se nose u samoposluzi. Ne nose se na otvorenom. Mada su pre leta Grci i to doživeli, da ih nose na ulicama.
Brod je u polasku kasnio više od pola sata, a kako putuje nešto duže od dva sata tek smo u 13h bili na kopnu i vozili smo se po vrućini. Oko 30 km smo imali do auto-puta.
Prva pumpa na auto-putu je Shell gde smo točili gorivo i to verovatno najskuplje koje je moguće naći. Saša je dobio savet da je gorivo na ostrvima skuplje. Nismo proveravali, ali je ovde bio srećan kada je video – V-power racing gorivo i to natočio do vrha. Objašnjavao mi je da je to odlično za motor. „Blago motoru“ – konstatovala sam. Cenom nisam bila oduševljena. Cena: 1,895 evra po litru.
Mada smo tu noć spavali na Dojranskom jezeru i kilometražu prepolovili, kao i broj graničnih prelaza, taj dan mi je bio naporniji nego što je bila ona direktna vožnja prvog dana. Klima nam je bila upaljena sve vreme, ali sunce je bilo u zenitu i grejalo nas je neumoljivo kroz šoferšajbnu.
Ja sam imala želju da usput vidim Janjinu, a Sale je želeo da na kratko prošetamo Leptokarijom u kojoj je letovao kao dete.
Janjina i Mecovo su mesta u kojima mnogi prespavaju na putu ka Jonskim ostrvima. Tako pređu najveći deo kopnenog puta, a ujutu se odmorni tempiraju za trajekt.
U Janjini smo se parkirali pored tvrđave (besplatan parking), uz jezero Pamvotida. Krenuli smo kroz tvrđavu koja zauzima poluostrvo na jezeru, sa idejom da izađemo na drugu stranu pluostrva, na drugi deo jezera.
Sale nije baš bio oduševljen idejom, a čak sam se i ja onako ulepljena zapitala u pustim i vrelim ulicama, da li mi je to zaista bilo potrebno. Znam ja da tu ima muzeja, za koje i onako nismo imali vremena, pa nekih važnih objekata, za koje nisam imala energije.
Bez mnogo zadržavanja, prepešačili smo tvrđavu sa jugo-istočne na severo-zapadnu stranu. Sa te strane je bila lepa hladovina. Seli smo u kafić na obali jezera.
Nije Janjina grad bez značaja. Ali taj dan nije bio idealan za upoznavanje. Možda da smo tu prespavali, pa prošetali uveče po nešto nižoj temperaturi, možda bi utisak bio drugačiji. Ovako, pomalo izmrcvarenima, ništa nam nije delovalo dovoljno interesantno.
U kafiću u kom smo sedeli je porcija sladoleda bila 5,5 evra. Pet godina za redom smo letovali u Italiji. 4 puta na Siciliji i jednom na Sardiniji. Fantastični gelato smo plaćali oko 5 evra dve porcije. Ne znam da li je ovaj Janjinski sladoled duplo bolji, pa duplo košta. Teško. Nisam želela da proveravam.
Popili smo po ice tea (7 evra za oboje), malo došli sebi, pa prošetali uz jezero oko zidina.
Šetalište je uređeno. Ulica uz koju je šetalište je okružena drvećem, pa i za pešake ima hladovine. Na našem putu uz jezero nailazili smo na interesantne skulpture. Više me je obradovala ta šetnja nego ona prethodna kroz zidine tvrđave.
Putovanje smo nastavili ka Leptokariji da Sale evocira uspomene. Pronašao je kuću u kojoj su bili smešteni pre oko 40 godina. Njemu je ta kratka poseta značila. Ja sam samo i dalje bila ulepljena od vrućine, umorna, a sada već i gladna.
Seli smo da pojedemo po giros. Kelnerica je pitala da li hoćemo sa svim. Bila sam malo zbunjena, ali sam potvrdila – da, sa svim, a nisam ni znala šta to znači. Znam ja šta se stavlja u giros – meso, krompir, paradajz, luk, caciki. Što me uopšte pita! A onda je stigao giros… sa kečapom i senfom… i bez cacikija!
Nije meni ovo prvi put u Grčkoj, niti prvi put jedem giros. Puno puta sam radila ture i posećivala Atinu, Solun, Peloponez, Delfe… Letovala sam na Kikladima – na Parosu, Naksosu, Mikonosu, Santoriniju, Iosu, zatim i na Rodosu, na Krfu… i nikada nigde nisam videla giros sa kečapom i senfom.
Taj giros će mi ostati slika Leptokarije uz đubre koje sam videla pod drvećem na plaži, neke plastične flaše, ambalaža, kese… Gužva, ljudi samo što se ne sudaraju, šarene radnjice – svaštare, brza hrana na svakom koraku…
Sve u svemu – vašar!
Shvatam ja da je Leptokarija bliža i jeftinija, ali je sve to bilo tužno.
Možda sam previše surova, ali bila sam u tom mestu par puta van sezone, u centru, i tada je delovala pristojnije. Odmaže i to što smo stigli sa Kefalonije gde su gradovi zaista lepši.
Nastavili smo naše putovanje ka Dojranu. Do poslednjeg momenta smo razmišljali da li da idemo na Evzoni ili na Dojrani granični prelaz koji sada takođe radi 24 časa.
Odlučili smo se za Dojrani. Mada smo nastavili lokalnim putevima i mada je pao mrak, bili su dobri. Sale je konstatovao da ne bi imao ništa protiv da tuda vozi i neki sledeći put.
Na graničnom prelazu smo bili jedini. Grčki službenik nam je samo pregledao pasoše. Na sledećem prelazu – Dojran (ulaz u Severnu Makedoniju), smo takođe bili jedini i brzo smo prošli uz pregled pasoša i saobraćajne dozvole.
Pumpa Okta je odmah posle granice i opet smo natočili pun rezervoar. Nudili su Saletu na pumpi i besplatnu kafu, ali požurili smo na spavanje.
Smeštaj smo nekoliko dana ranije rezervisali u Fuk Tak-u. Fuk Tak je restoran sa dugom tradicijom uz koji su moderno opremljeni apartmani. Ulaz je sa druge strane zgrade. Postoji parking. Zvučna izolacija je odlična pa nismo čuli muziku ili bilo kakve zvuke iz restorana.
Apartman je čist, lep, a ono što je mene posebno oduševilo je preudoban dušek 🙂
Dobro smo se naspavali, pa ujutru doručkovali u njihovom restoranu. Smeštaj i doručak smo platili u evrima. Novac i nismo imali kada da zamenimo u lokalnu valutu. Gorivo sam oba puta platila karticom.
Kelner je bio ljubazan i simpatičan.
Svi su u Dojranu bili divni od službenika na granici, prodavca na pumpi, gazdarice u smeštaju…
Svakako bih se u Dojran vratila i neki sledeći put, na kratko, a u Fuk Taku obavezno spavala na udobnom dušeku.
Nismo se dugo zadržali da bolje upoznamo mesto, ali smo prošetali pored jezera gde su se ljudi kupali i sunčali. Postoje uređene plaže sa suncobranima i ležaljkama, ali i slobodni deo gde svako može da spusti peškir, pa i donese svoj suncobran ako želi. Postoji i mali bazen uz jezero.
Pored je šetalište uz koje su kiosci za krofne i palačinke, aparat za kafu, suveniri, lokalni proizvodi. Iza je igralište za decu, pa veliki park sa lepom hladovinom i tereni.
Sve je to meni imalo meru i svidelo mi se.
Iz Dojrana smo nastavili ka autoputu. Brzo prošli do granice gde su rampe bile podignute jer su sada i službenik Severne Makedonije i službenik Srbije na našem graničnom prelazu, šalter pored šaltera.
E, tu smo se načekali. Čekali smo sat vremena. Možda to i nije mnogo, ali kada sedite na vrućini mnogo je.
Jedinu pauzu tog dana smo pravili na Naisu. Ne na pumpi već baš u restoranu da bismo se malo sklonili u hladovinu.
Iz Dojrana smo krenuli oko 11.30, a u Beograd smo stigli nešto pre 19 h. Bio je ponedeljak.
Ako bi ka Grčkoj opet krenuli kolima svakako bi izbegavali dnevne vožnje i vikend. Noću je manja gužva na granici i manja gužva na putu.
Ko ima problem da bude noću budan i rano zaspi, onda bolje da ne radi tako. Mi inače ne spavamo rano, pa nam je noćna vožnja prijala.
Zgodno je imati tag jer se brže prolaze putarine, a nije loše imati i makedonsku M-smart karticu iz istog razloga.
Što se finansijske strane tiče, ako saberem troškove goriva, putarina, trajekta, usputnog smeštaja za nas dvoje, nije mnogo jeftinije ići na Kefaloniju kolima u odnosu na cenu čarter leta.
Za tročlanu ili četvoročlanu porodicu jeste jeftinije putovanje automobilom.
Prednost je to što smo imali automobil za obilazak ostrva. Uštedeli smo jer nismo iznajmljivali auto ili plaćali izlete.
Mada ja volim povremeno da platim izlet i da za promenu mene neko vodi.
U dolini reke Sutjeske je spomenik koji nas podseća na teške borbe koje su se tu vodile u toku II svetskog rata.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
No Comments