Ove godine mi je bilo potrebno more. Obično za letovanje biram neko novo mesto gde pokušavam da povežem kupanje i razgledanja. Volim kada pronađem neko ribarsko selo ili mali grad koji ima dobru plažu, pa da ima gde da se šeta posle izležavanja na pesku.
Ove godine mi je jedino bila bitna dobra plaža!
Izbor je pao na Kefaloniju i plažu Makris Jalos (Makris Gialos) u mestu Lasi. Ta plaža je u stvari bila izbor, pa sam samo gledala smeštaje blizu nje. Nisam pogrešila!
Ta plaža je odlična, a Kefalonija je ostrvo koje ću pamtiti po mirisu borova.
Lasi je teško nazvati gradom ili mestom. To je jedna ulica oko koje su samoposluge, taverne, poneki hotel i privatne kuće. Do pojedinih se dolazi asfaltiranim stazama. Teško mi je da napišem – ulicama, jer mi to što vodi do naše kuće ne deluje kao ulica.
Računajte da je sav smeštaj sa strane suprotno od plaže – uzbrdo. Ako nađete neki smestaj uz glavnu ulicu, možda je lakše od njega doći do plaže. Ako vam uzbrdica ipak ne smeta, postoji velika šansa da ćete biti nagrađeni fantastičnim pogledom na more.
Lasi je okružen sa nekoliko plaža. Sve do kojih smo došli deluju ok, ali je nama Makris Jalos ipak najbolja 🙂
Okružena je borovom šumom. Pesak je mek. More je savršeno, plavo i prozirno, a na plaži je beach-bar koji obozavam – Costa Costa.
Pogled iz vode na zelenilo borova je bio savršen. A miris… miris borova je najlepši miris leta. Celinu upotpunjava glasan zvuk cvrčaka.
Ponadala sam se da ima prirodnog hlada. Nema ga. Borovi su iznad plaže, a sunce se preko neba tako kreće da ne pravi hlad. Potražili smo ga u beach baru. Kada smo prvi dan sišli na plažu na kratko, tek da osmotrimo teren, videli smo dva bara. Jedan je imao debelu hladovinu što je bilo presudno da odlučimo da će nam biti baza.
To je taj omiljeni bar, na omiljenoj plaži. Tu je debela hladovina, a osoblje srdačno. Bili smo potpuno beli pa nam je više odgovaralo da se tu sklonimo umesto pod suncobran. Pijuckali smo piće i odatle odlazili na kupanje.
Piće i hrana se naručuju i plaćaju na kasi. Ja sam prvi dan čekala da mi kelner priđe, pa pokušala da ga dozovem, a kada sam ga najzad “ulovila” objasnio mi je da je tu – self service – samoposluživanje.
U stvari vas niko ne kontroliše koliko ćete tura pića da popijete, hrane da pojedete. Opušteno je. Dešavalo se da satima tu sedimo, a da smo naručili samo po jedno piće.
Brzo je devojka na kasi već zapamtila šta naručujem. Počele smo i da ćaskamo kao poznanice.
Mesto je udobno, što nam je takođe prijalo. Uglavnom smo sedeli gde su meki jastuci, a tek kada sunce prestane da prži, eventualno bi se prebacili za šank.
More se videlo ma gde da sedimo.
Priznajem da je ovo specifična godina kada mnogi nisu otišli na letovanje. Pretpostavljam da je plaža u normalnoj situaciji punija. Sada je bila savršena. Ni prazna, ni krcata. Taman da ima ljudi, a da nam ne smetaju.
Muzika nam je odgovarala.
Costa Costa ima ležaljke za iznamljivanje za 10 evra i baldahine za koje nisam pitala koja je cena.
Ko ne želi da plaća ležaljku, baldahin, piće… može da spusti svoj peškir pored ležaljki. Slobodna zona je široka. Nije neobično biti na svom peškiru direktno na pesku.
Pored Makris Jalos plaže je manja, takođe lepa Platis Jalos (Platis Gialos). Tu hladovinu možete naći jedino pod suncobranom.
U produžetku je hotel White Rocks koji ima svoju plažu. Nije mi delovala ništa posebno kad sam bacila pogled na google mapu, kao ni plaža hotela Mediteran koji je na strani ka Argostliju, ali verujem da bih se kupala na tim plažama da sam tu smeštena. Ne deluju ni loše.
White Rocks plaža se nalazi južno od hotela istog imena i hotelske plaže. Do nje na žalost nema puta. Može samo čamcem da se priđe ovoj plaži koju okružuju bele stene. Izgleda skoro kao neka malena Scala dei Turchi (Sicilija).
Sa druge strane, ka severu, posle hotela Mediteran, ređaju se dalje male plaže i uvale – Gradakia, Krokodil… Nismo išli do njih.
Kefalonija nije poznata po noćnom životu. To je mirno ostrvo. Argostoli je uveče življi, a u Lasiju možete otići u neku od taverni na večeru ili na piće.
Mi smo jednom otišli u tavernu Tzogia’s. Spontano, bez pretraživanja gde je najbolje, najukusnije… Dok smo šetali primetili smo ambijent koji nam se dopao. Bašta restorana se kaskadno spušta ka zgradi. Na ulazu je istaknut meni. Tu smo videli da ima lokalnih jela. Na spisku je bila kefalonijska pita od mesa, koju sam želela da probam, a Sale se obradovao zecu, tj. paprikašu od zečetine (stifado). Cene su delovale ok.
To veče smo već jeli, a ja sam se narednih dana nešto ulenjila. Sale me je posle nekoliko dana baš poterao da odemo na večeru. On zeca nije zaboravio. Čak je razmišljao šta ako ga ipak ne bude. Da li da ustanemo i odemo u drugi restoran…
Prvo sam ja naručila pitu, ali… odgovor je bio „It’s finished! – nema je više“. Sale je promenio izraz lica. Zeca je ipak bilo, pa smo ga naručili oboje. Želela sam da probam lokalnu hranu. Pita ili zec već mi je bilo svejedno. Nakon obroka smo dobili gratis desert. Sve je bilo ukusno.
Dva zeca i dva točena piva su nas koštali 21 evro.
Ako spremate hranu u apartmanu namirnice možete kupiti u nekom od privatnih marketa. U Lasiju ih ima nekoliko.
U blizini Makris Jalos plaže su dva. Ok su snabdeveni ako pravite nešto na brzinu i niste mnogo probirljivi. Mi smo u oba kupovali.
U Argostoliju su veće samoposluge, kao i Lidl koji je 3-4 km udaljen od tog grada.
Gotovo da ih nije bilo. Mogli smo i uveče da sedimo na terasi bez problema. Promuvao se po neki u sobu, ali bi ih se brzo, bez problema otarasili.
Komarci su nam gotovo upropastili dva letovanja. Zapamtili smo grčki Naksos i Algero na Sardiniji po nespavanju. Po celu noć smo jurili komarce.
Lasi meni deluje kao neko predgrađe Argostolija. Ta mesta su gotovo spojena. Kako je Lasi dosta razuđen može vam biti blizu da prošetate pešice do Argostolija, a ako ste na primer na plaži Makris Jalos onda je glavni trg udaljen tri kilometara. Da je ravno ni to ne bi bilo mnogo, ali se ide preko strmog brda.
Do Argostolija se može ići autobusom.
Mi smo išli kolima. Besplatan parking je na obali, pored pristaništa iz koga kreću trajekti za Liksuri (Lixouri). Preciznije severno je od pristaništa.
Drugi, takođe besplatni parking koji smo koristili je nešto južnije od De Bosset mosta, pored autobuske stanice, blizu obale.
Argostoli je glavni grad Kefalonije. Bio je potpuno razrušen u zemljotresu 1953.
Kefalonija je poznata kao trusno područje. Bilo je tu razornih zemljotresa, a potresi se dešavaju i dalje. Nikada se ne zna da li će vas zadesiti jedan dok ste na letovanju.
Taj iz 1953. je bio posebno razoran. Razrušio je sve gradove osim Fiskarda na severu.
Argostoli je nakon 1953. ponovo izgrađen. Primer je kako nov grad moze da ima šarma. Ima šetalište uz more, restorane, pijacu, luku. Ipak gradsku vrevu, naročito uveče, pre možete osetiti u pešačkoj ulici Litostroto (Lithostroto) koja je paralelna sa obalom, kao i na glavnom gradskom trgu – platia Valianu (Vallianou), do kog vodi pešačka ulica.
U šetnji kroz pešačku zonu popločanu kamenim kockama, naićićete na prodavnice, suvenirnice, kafiće, restorane… Imajte u vidu da se prodavnice popodne (od 14-17h) zatvaraju.
Na početku pešačke zone je kula-zvonik sa satom Kampana. Početkom 20. veka ulaz je bio ukrašen reljefom na kome je bilo prikazano rukovanje. To je bio srednjevekovni amblem Kefalonije koji se koristio na javnim zgradama.
U velikom zemljotresu 1953. kula Kampana se srušila, ali nije bila uništena. Kasnije je obnovljena.
Trg Kampana ispred kule je nastao u vreme vladavine Venecijanaca. To je najstariji trg Argostolija. Tu je 1797. kada Francuzi dolaze na ostrvo, nakon Mlečana, spaljena Zlatna knjiga – Libro d’Oro, knjiga plemstva, što je označilo novo doba na ostrvu, bez plemstva i odvajanja.
Dalje u šetnji se dolazi do katoličke crkve posvećene Svetom Nikoli. U toj crkvi je ikona posvećena Bogorodici iz Preveze u vizantijskom stilu zbog koje u crkvu dolaze i katolički i pravoslavni vernici.
Bliže kraju ulice je pravoslavna crkva Svetog Spiridona iz koje svakog leta kreće procesija za žrtve zemljotresa iz 1953.
Zatim se nailazi na trg na kome ćete sa leve strane, u dnu videti pročelje pozorišta Kefalos. Dalje ćete proći pored Arheološkog muzeja, pa Skupštine grada i doći do velikog, glavnog trga platia Valianu, nazvanog po dobrotvoru sa Kefalonije Panagis Vallianos-u, čiji spomenik krasi trg.
Uveče smo na trgu zatekli muziku i puno sveta. Bilo je onih koji su pratili koncert, a ostali su ili šetali ili su bili u okolnim baštama lokala, deca su se igrala.
Na uglu trga je Premier koji je nama preporučen kao poslastičarnica, mada je u meniju veliki izbor konkretne hrane. Pročitala sam nešto komentara na internetu i zaključila da tu ne treba večerati već doći na desert. Nije ni bilo potrebno da sumnjam u to. Imali smo insajderske savete od prijatelja koji se preselio na Kefaloniju.
Kolači su im skupi, ali su bili dobri. Cena je 6,8 evra po kolaču ili 4,8 ako želite da vam ne stave sladoled. Po flašicu vode dobijate gratis.
To je cena orijentalnih kolača pod kojim su bili kefalonijski, koji su me interesovali. Ostalih cena se ne sećam, ali znam da se nisu mnogo razlikovale.
Za večeru nam je prijatelj preporučio restoran brze hrane – Ladókolla. Prevod naziva je – na papiru. Tako hranu dobijate, ne na tanjiru, već na papiru. Poslušali smo savet i šta da jedemo. Naručili smo – porto suvli i bilo je odlično!!!
Mada ga ja kapiram kao restoran brze hrane Ladokola ima lepu veliku baštu. Bilo je puno ljudi koji su tu izašli na večeru porodično ili sa prijateljima. Neko je čak slavio rođendan.
Mesto je odlično, hrana odlična, tanjiri nepotrebni.
Porcije su velike, a znali smo da ćemo posle na kolače, pa smo mi našu podelili. Uz dve koka kole to nas je koštalo 11 evra.
Uz obalu je lepše šetati u dnevnoj varijanti.
Britanci su na Jonskim ostrvima gradili infrastrukturu. U Argostoliju su 1813. izgradili De Bose (De Bosset) most. Nazvan je tako po švajcarskom inženjeru De Bosset-u koji je bio guverner Kefalonije. Poznat je i pod nazivom – Drapano most.
Od 2013. godine namenjen je isključivo za pešake.
Obelisk, koji se nalazi pored mosta, napravljen je u čast Britanaca.
Otkud Britanci na Kefaloniji?
Objasniću ukratko ko je sve, bar u periodu 18. i 19. veka, prošao ovim ostrvom i kako se Kefalonija, uz ostala Jonska ostrva borila za nezavisnost:
Kefalonija je krajem 18. i početkom 19. veka postala deo Jonske republike.
Prethodno su Jonska ostrva bila pod Venecijancima. Nakon pada Mletačke republike 1797. ostrva padaju pod kontrolu Napoleonove Francuske. Već sledeće godine rusko-osmanska flota je oterala Francuze sa ostrva. Tada je stvorena Jonska republika.
U Carigradu je Jonska delegacija ubrzo shvatila da Porti odgovara vazalna, a ne nezavisna država.
1800. je potpisan Carigradski ugovor čime je stvorena Republika sedam ujedinjenih ostrva, koja je sultanu morala da plaća godišnji danak.
Savezi su se sklapali ali i raskidali. Rusija i Turska su zaratile. Jonska ostrva su prepuštena Francuskoj.
Britanci su Grcima pomogli da preuzmu ostrva. Krenuli su u osvajnje, ili oslobađanje, sa juga, od Zakintosa. Sa tim ostrvom su već imali trgovačke veze.
Krf su uspeli da osvoje tek 1814.
Na Bečkom kongresu 1815. je Jonski senat tražio nezavisnost. Nije je dobio. Iste godine pariškim mirovnim ugovorom Jonska ostrva postaju Britanski protektorat. Nastaju – “Sjedinjene države Jonskih ostrva”. Ta država je postojala do 1864, kada je pripojena Kraljevini Grčkoj.
Uz Drapano most moguće je ugledati kornjače, ali veća je šansa krenuti uz obalu ka pijaci, proći je i naićićete na mesto gde dolaze ribarski brodići.
Svako jutro ribari se vraćaju iz lova, usidre se i tu čiste ribu. Tada se oko njihovih čamaca okupe kornjače koje jedu to što ribari bacaju u vodu.
Kornjače Caretta Caretta žive tu na Kefaloniji. Jaja polažu na peščanim plažama na jugu ostrva. Često su u Argstoliju, ujutru uz ribare, a uveče uz one restorane koji su pored mora.
Prvi brodići stižu oko 9, a zatim oko 10.45 – 11h.
Evo kako plivaju dve koje smo zatekli:
Mi smo nakon gledanja kornjača otišli u pekaru na doručak. Ima ih nekoliko preko puta pijace. Seli smo u baštu prve na koju smo naišli, a koja se zove Spathis. Jeli smo odlične pite, a bilo je tu raznog peciva i slatkiša.
Argostoli je bratski grad našem Šapcu. Jedna ulica u ovom gradu je nazvana Šabac.
Šta smo još videli na Kefaloniji moćićete da pročitate u nastavku.
O tvrđavi, svetioniku, spomeniku.
O mestu gde voda misteriozno ponire i o najromantičnijem restoranu u kome smo jeli.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
Dragana Kuzminac
Posted at 20:42h, 18 AugustDraga Ivana, uživala sam čitajući Vaš putopis sa Kefalonije.
Lepo ste mi osvežili pamćenje, ali iako smo već pet puta posećivali ostrvo i mogu reći da ga solidno poznajem, evo naučih i par “insajderskih” trick&tips za klopu. S obzirom da se pripremam u septembru ponovo tamo, ovog puta u Lasi, koji smo uvek izbegavali, korisne su mi informacije kako za plaže, tako i za restorane i markete.
S obzirom da mi je u glavi za narednu godinu i Krit…bice mi zadovoljstvo da pročitam i taj puyopia
Ivana Mladenović
Posted at 21:24h, 18 AugustDraga Dragana, hvala 🙂
Nadam se da će Vam biti korisna moja iskustva. Kefalonija je divno ostrvo i rado bih se tamo vraćala.
Krit je drugačiji. Ja volim mir Kefalonije, lepe plaže. Krit je dinmičniji, sadržajniji kada su obilasci u pitanju. Vredi i njega videti! Preporučujem ga za sledeće leto!
Srećan Vam put 🙂
Miroslav Knezevic
Posted at 07:58h, 06 MayNajbolji opis koji sam pronasao. Planiramo u Lasi po prvi put, malo je reci da ste nam dali sve potrebne informacije. Hvala 🙂
Ivana Mladenović
Posted at 19:58h, 06 MayHvala 🙂 Lepo se provedite na Kefaloniji. Meni je tamo bilo fenomenalno 🙂