Na Kefaloniji možete izabrati lepu plažu i provesti sve dane na relaciji soba – plaža. Kefalonija ih ima raznih, odličnih – peščanih, šljunkovitih, kamenih, punih ljudi ili skrivenih. Ima tu za svakoga ponešto.
Ako volite aktivan odmor možete se popeti na planinu ili iznajmiti jet ski, leteti paraglajderom… voziti se u onim velikim gumama koje vuku brzi gliseri… Neće vam biti dosadno.
Ili se možete po ceo dan vozati od plaže do plaže, što je zamorno ali neko i to voli.
Mogu samo da Kažem da na Kefaloniji ima mesta, sadržaja, i za jedne i za druge.
Ja sam negde između. Meni je samo potrebna doza razgledanja, upoznavanja ostrva.
Kada su razgledanja u pitanju, Kefalonija nije sadržajna kao na primer Sicilija ili Malta, ali ima šta da se vidi.
Nama u svakom slučaju nije bilo dosadno.
Kada planiram obilaske uvek napravim neki okvirni plan. U hodu se desi da ga menjam.
Tako u prvobitnom planu nije bila tvrđava Svetog Đorđa kod Peratate, već sam želela da obiđemo tvrđavu u Asosu.
Zbog čega je došlo do promene?
Vrlo jednostavno. Kada smo obilazili Asos bilo je vrelo, a do tvrđave se ide pešice.
Da sam smatrala da nipošto ne smemo da je propustimo, peli bi se verovatno makar bilo i 40 stepeni, ali što više putujem pravim razliku šta ne sme da se propusti, a šta može da se preskoči. Ne kažem da je moj izbor uvek idealan, ali u tom momentu za nas bude dobar i to je sasvim dovoljno.
Razloga da obiđemo ovu tvrđavu su dva: Nekada se ostrvom vladalo odatle, a drugi je da može da se priđe kolima.
Nalazi se 10-ak km od Argostolija, iznad sela Peratata. Za lakšu orijentaciju – Lidl je na pola puta do nje. Nama je bilo potrebno 10 minuta vožnje, a krenuli smo baš iz Argostolija.
Parking ne postoji. Možete se parkirati u ulici koja vodi ka ulazu. Odatle ćete nastaviti još malo pešice. Vrlo malo. Tu u Kastru pred tvrđavom ima restorana sa lepim baštama, hladovinom i divnim pogledom na dolinu i more u daljini. Tvrđava je naravno, kao i mnoge koje su bile prvenstveno odbrambene, sagrađena na uzvišenju.
Mi smo sedeli u restoranu Il Borgo na divnoj terasi.
Ulaz u tvrđavu Svetog Đorđa se plaća 3 evra.
Na nekoliko mesta na internetu sam pročitala da je besplatan. Ako je bio, više nije.
Otvorena je od 8.30 do 16 sati, svaki dan osim utorkom.
Kako smo mi to jutro jurili kornjače u Argostoliju, do tvrđave smo stigli kada je lepo upeklo sunce.
Prvobitno je građena još u vizantijsko vreme. Sagrađena je oko crkve Svetog Đorđa, po kojoj je dobila ime.
Nakon Vizantije ostrvom su zavladali Normani. Vizantijskom caru Manojlu I Komninu su Venecijanci pomogli da Normane otera, ali na kraju je ostrvo ipak morao da preda normanskom baronu.
Normani su osnovali Palatinsku grofoviju Kefalonija i Zakintos. Proširili su tvrđavu Svetog Đorđa i tu premestili svoje administrativno i vojno sedište. Vladali su odatle tri veka: od 1185. do 1485. godine.
Nakon toga Kefaloniju dva puta, kratko, zauzimaju Turci.
1500. godine, nakon tromesečne opsade Venecijanci osvajaju tvrđavu. U toku te duge opsade je u velikoj meri oštećena, pa su je Venecijanci obnovili. Ono što je danas od nje ostalo su uglavnom oni gradili. Gradnja je trajala oko 40 godina.
Venecijanci su odatle vladali ostrvom do polovine 18. veka kada sedište premeštaju u Argostoli.
Tada je tvrđava počela da propada. Propadanje se nastavilo u vreme britanskog protektorta, pa u vreme II svetskog rata, a najviše u velikom zemljotresu 1953.
Mada je to važna građevina, ja iz perspektive turiste mogu da kažem da nije tu mnogo šta ostalo da se vidi u današnje vreme.
Na vrhu malog poluostrva na kome je Argostoli, nalazi se nekoliko interesantnih mesta koje vredi obići.
Na samom vrhu, na severozapadu tog poluostrva, nalazi se svetionik – Fanari. Zvaničan naziv ovog svetionika je Sveti Teodor. Sagrađen je u vreme britanskog protektorata 1829. Razrušen u zemljotresu 1953. godine, a nakon toga je obnovljen.
Može do njega peške da se dođe iz Argostolija. Udaljen je oko 2.5-3 km. Nije celim putem uređeno za šetnju. Uz plažu Fanari je put bez trotoara.
Po svetioniku se Fanari zovu – plaža, kamp preko puta plaže, a čini mi se da je to odrednica za ceo taj vrh poluostrva.
Ovaj spomenik je podignut italijanskim vojnicima divizije Acqui. Njih 9.250 stradalo je u septembru 1943. godine. Neki od njih su poginuli u borbama protiv Nemaca, neki su pogubljeni, a jedan deo je stradao prilikom transporta u logore.
Grčku je 1941. godine okupirala fašistička Italija, zatim nemački Vermaht. Kefalonija je dobila italijansku vojnu upravu. 1943. saveznici bombarduju Italiju, a Italija nakon toga proglašava primirje. Savez između Hitlera i Musolinija je raskinut.
Italijanski vojnici na Kefaloniji misle da je rat gotov. Međutim, nemačkim trupama je poslato pojačanje. Oni preuzimaju kontrolu nad ostrvom. Italijani im više nisu saveznici već neprijatelji.
Usledio je masakr.
Događaji iz 1943. su prikazani u filmu “Mandolina kapetana Korelija”. U filmu je sve romantično. Kapetan Koreli je simpatičan, osećajan. Nacisti su zli.
Ja samo mogu da pitam:
Šta su Italijani tražili na Kefaloniji?
Da li ih je zaista iznenadila surovost nacista, dojučerašnjih saveznika?
Ovo je mesto gde voda misteriozno ponire. Baš u ovim rupama.
Vekovima ljudi Kefalonije nisu znali gde voda odlazi. Vršili su ispitivanja. Neuspešno. Tako je bilo sve do 1963. kada su geolozi iz Austrije obojili vodu fluorecentnom bojom i nakon dve nedelje utvrdili da se pojavila kod mesta Sami.
Još u 19. veku su tu napravljene vodenice. Nisu znali kuda voda odlazi, ali su je koristili za mlevenje žita. Zemljotres ih je uništio, ali su posle obnovljene.
Oko rupa su raspoređeni stolovi i stolice. Taj prostor je sada bašta restorana Katavothres. Posetioca nije bilo, tako da nikome nismo smetali. Čak mi se čini da uopšte nije radio, mada je bilo kasno popodne. Za par sati je već pao mrak.
Mi smo se za to veče nameračili na drugi restoran, koji je od Katavotresa udaljen 600 m i na putu je ka Argostoliju.
Restoran Vinaries je bila još jedna insajderska preporuka prijatelja.
To je verovatno najromantičnije mesto na kome smo ikada večerali.
Jeli smo mi i obilniju i skuplju hranu… bili u lepo dizajniranim restoranima, nekim modernim, nekim starinskim, ali nikada nismo imali sto uz more okružen drvećem.
Da smo seli u ograđeni deo restorana, gde smo se zaputili, ne bi to bilo – TO. U tom delu su stolovi bliže moru bili rezervisani. Ponuđen nam je ili sto bliže ulici ili do mora u drugom delu restorana. Kada smo videli šta je „drugi deo restorana“ bili smo presrećni.
Na preporuku kelnera, jeli smo jegulju na nekom musu ili pireu od pomorandže, sa sočivom i lokalne školjke. Nije bilo obilno, ali je nama bilo dovoljno. U pitanju su predjela, a ni kod glavnih jela nisu obilne porcije. Oni koji su navikli da pretrpavaju tanjir na nekom švedskom stolu bi verovatno bili tužni.
Cene su u proseku 15-20 evra za glavno jelo, koliko sam videla u meniju. Nas su hrana, piće + bakšiš izašli 40 evra.
I još da dodam da je bilo baš ukusno.
Nije ovo bio kraj upoznavanja Kefalonije. Sledi nastavak.
O jezeru u pećini, o čuvenim plažama…O lokacijama gde je sniman film “Mandolina kapetana Korelija”.
O kozama i zmijama…
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
No Comments