Na poluostrvo Paliki smo krenuli zato što sam želela da vidim Ksi plažu. Liksuri je ispao zgodan za obilazak jer je usput.
Na ovom poluostrvu ima još plaža gde se treba bućnuti u more. Pričaju turisti da je Petani prelepa, hvale Amos, a posebno Fteri na severu. Mi ipak nismo od onih koji prave celodnevnu turneju po plažama. Hteli smo jednu za taj dan. Samo jednu.
Mene je privukla Ksi jer izgleda drugačije od većine. Zaključila sam i da je do nje baš zgodno doći jer možemo da idemo trajektom do Liksurija, umesto da se vozimo okolo.
Iz Argostolija trajekt za Liksuriji kreće na svakih pola sata, a od 19h na svaki sat.
Poslednji trajekt iz Liksurija kreće u ponoć, a iz Argostolija u 00.30 h.
Taj raspored je važio u julu 2021.
Cena za nas dvoje i automobil je bila oko 7 evra. Očekivala sam da će biti skuplje, ali ovde vozač dobija gratis kartu. Računaju se automobil i ostali putnici. U našem slučaju automobil + ja. Račun sam izgubila, ali trebalo bi da je cena bila 6,8 evra. Znam da sam pružila novčanicu od 10 evra i da sam dobila neku siću u metalu kao kusur.
Karte se kupuju na brodu. Ne odvajaju suvozače da ulaze pešice. Čak možete ostati u automobilu u toku plovidbe ako želite. To smo uradili u povratku jer su nas napakovali kao sardine. Delovalo mi je nemoguće da otvorim vrata i izađem. Bio je već pao mrak, a plovidba ne traje dugo, oko 20 min. Najjednostavnije nam je bilo da ostanemo u kolima.
Crvena plaža Ksi se nalazi na jugu Paliki poluostrva, 7 km od Liksurija.
Pesak je mekan, a voda plitka, baš plitka.
Moram da priznam da mi nešto nismo bili oduševljeni ovom plažom. Izgleda interesantno zbog boje. U stvari lepše izgleda na fotografijama nego u realnosti. To je još jedna od onih plaža na kojoj bih se kupala da sam u blizini smeštena, ali zbog nje sigurno ne bih dolazila svaki dan da sam smeštena negde dalje, pa čak ni da sam smeštena u Liksuriju. Jedan dolazak je više nego dovoljan.
Veći utisak je na mene ostavila Crvena plaža na Santoriniju. Kefalonija ima dovoljno drugih plaža koje su lepše od plaža Santorinija. Kada sve saberem i oduzmem možda je dolazak na Ksi bio nepotreban.
To je moj lični utisak. Možda se vama svidi.
Liksuri je drugi po veličini grad na Kefaloniji.
Meni se dopao. Pešačka ulica ima puno zelenila, lepih radnjica, restorana. Prijatna je za šetnju. Glavni trg je veliki, ali ne previše. Nije tako prazan kao glavni trg u Argostoliju. Na sredini je platan pod čijom krošnjom su klupe.
Ima šetalište uz more. I ovde je parking na obali, u centru.
Osnovali su ga građani drevnog grada Palija, koji se nalazio 2 kilometara od Liksurija.
Pali je nazvan po kralju Pileasu, jednom od četiri sina kralja Kefalosa. Po Kefalosu je celo ostrvo dobilo naziv. Pali je bio jedan od 4 važna grada koji su bili nezavisni, ali su činili tetrapolis. Uz Pali tu su bili Sami, Krani i Pronnoi.
Građani Palija su do 16 veka u potpunosti napustili svoj grad od koga je danas ostalo nešto kamenja.
Najstariji dokument u kome je zapisano ime Liksurija je takođe iz 16. veka.
Još u 17. veku je Liksuri imao školu. Mnogi su stanovnici ovog grada pripadali višoj klasi. Njihova prezimena su bila upisana u knjigu plemića (Libro D’Oro).
Početkom 19. veka, kada su Francuzi vladali ostrvom, ovde je bilo sedište Odeljenja za javno zdravlje, kao i Vrhovni sud. 1863. tu je osnovan drugi po starosti filharmonijski orkestar u Grčkoj.
U 19. veku ovaj grad je posetio Rihard Štraus.
I danas se Liksuri smatra intelektualnom i umetničkom prestonicom Kefalonije.
Kao što između Atine i Soluna ima rivaliteta, tako su na Kefaloniji Argostoli i Liksuri večiti rivali. Čak je statua lokalnog pesnika i satiričara Andreasa Laskaratosa, okrenula leđa Argostoliju.
Stanovnici Argostolija u šali Liksuri zovu „Picolo Paris“ (Mali Pariz). Liksuri ima mostove, ali ne preko Sene već preko nekog gotovo suvog korita reke.
Stanovnike grada zovu Kolumbijci ili Kolombei (Colombaioi).
Evo razloga:
Pre mnogo godina se održao karneval kada su odlučili da predstave Kolumbovo otkriće Amerike. Jedni su bili Indijanci. Peli su se na drveće. Brodom su doplovili Kolumbo i njegova posada. Sve je bilo toliko dobro da se o predstavi dugo pričalo. Toliko dugo da im je ostao nadimak.
U Argostoliju još vole da kažu da vam za odlazak u Liksuri treba pasoš jer je u drugoj dalekoj zemlji. Uostalom Liksurci su želeli da ne pripadaju Kefaloniji, da postanu nezavisni. Oni ni sada neće reći da su sa Kefalonije, već će u razgovoru samo reći da su iz Liksurija.
Suština rivalstva je to da je Liksuri, kao stari grad, pretendovao da bude prestonica ostrva umesto malog novonastalog Argostolija. Ipak, Argostoli je imao prednost što je centralnije pozicioniran i ima dobro zaštićenu luku u dubokom zalivu.
Postao je prestonica i ostao je to do danas.
Sukoba je bilo još od proglašenja prestonice. Ne uvek mirnih. Nisu ni sada u ljubavi, ali to mi koji dođemo sa strane, na kratko, nećemo primetiti niti će nam zasmetati.
Nakon zemljotresa ovde je, za razliku od ostalih gradova, postojala tendencija da se grad obnavlja u skladu sa tradicionalnom arhitekturom.
Jedna od retkih zgrada koju zemljotres nije srušio je vila iz 1866. porodice Iacovatios, ili preciznije Typaldos – Iakovatos. Ova aristokratska porodica je vilu poklonila državi. U njoj je sada biblioteka, koja ima bogatu kolekciju knjiga, masnuskripta, publikacija. U prizemlju je biblioteka, a na spratu izložba nameštaja, slika i vrednih predmeta porodice.
Biblioteka, koja je ujedno i muzej, trenutno je zatvorena za posete. Ne zna se da li će i kada biti ponovo otvorena.
Povodom obeležavanja 150 godina srpsko-grčkog prijateljstva 2017. godine, jedna ulica Liksurija dobila je naziv – Voždovac. Beogradski Voždovac i Liksuri su bratske opštine.
Mi smo zadovoljni onim što smo videli na Kefaloniji. Uklopili smo lenčarenje na plaži sa obilascima.
Evo nekih predloga za obilaske koje smo propustili, a koje drugi hvale:
To je najznačajniji, mada ne i najstariji manastir na Kefaloniji. Posvećen je Svetom Gerasimu, zaštitniku ostrva.
Sveti Gerasim je živeo u 16. veku. Poticao je iz aristokratske vizantijske porodice. Deda mu je bio poslednji mega duks – vrhovni komandant vizantijske mornarice i poslednji mesazon vizantijskim carevima Jovanu VIII Paleologu i Konstantinu Dragašu (Konstantin XI Paleolog).
Gerasim se zamonašio na Svetoj Gori. Zatim je u Jerusalimu postao sveštenik. Tu je služio 12 godina. Na Kefaloniju je stigao sa Zakintosa na kome je proveo pet godina.
Na Kefaloniji je u početku živeo u pećini, pa je osnovao manastir.
Poznat je kao iscelitelj. Lečio je mentalno bolesne. I danas ima onih koji legnu na put kojim prolazi litija kada se iznose mošti svetca, da bi mošti Svetog Gerasima prešle preko njih. Litija se održava dva puta godišnje.
Odmah iza manastira Svetog Gerasima je jedna od vinarija robola vina. Robola je sorta grožđa od koje se pravi vino istog imena. Većina vinograda i vinarija ovog vina su u dolini Omala, u okolini manastira.
U vinariju kod manastira dolaze turističke grupe i individualci na degustaciju.
Ne samo da nismo posetili vinariju, već priznajem da vino još nisam probala. Pišem – još, jer sam to vino kupila tati, pa uzela još jednu flašu sebi i ponela je u Beograd. Probaću ga, još nije kasno.
Na moru obično kupim neko lokalno piće da pijuckam na terasi. Prvog dana sam u samoposluzi, kada smo kupili hranu za prve dane, umesto najpoznatijeg vina, zgrabila plastičnu flašu od 1,5 l sa police na kojoj je pisalo „domaća vina“. Koštalo je samo 2,8 evra. Malo me jeste sramota, ali imajte u vidu da sam trenutno bez posla, takoreći domaćica. Interesantno je da je to vino bilo ok. Od robole ipak očekujem malkice više.
Nismo planinari pa nam odlazak na Enos nije bio prioritet. Čitala sam da je lepo, da je pogled fantastičan, da ima malih, divljih konja.
Najviša je od planina Jonskih ostrva. Visina najvišeg vrha Megas Soros-a je 1628 m.
Megas Soros znači „velika gomila“. Postoji verovanje da je ta velika gomila bila gomila kostiju životinja, koje su tu žrtvovane vrhovnom bogu Zevsu. Naziv Enos, što znači „molitva“, time dobija objašnjenje.
Čuvena je na ovom ostrvu legenda o zmaju sa planine Enos. U 17. veku je priča o zmaju zapisana u jednom službenom dokumentu, kopirana iz stare knjige.
Zapisano je da su seljani užasnuti jer su videli zmaja kako jede čoveka i ovcu. Ponuđena je nagrada da se ubije zmaj. U tom poduhvatu uspela su dva brata koji su kao nagradu dobili šumu u podnožju planine. Ubrzo su umrli od rana koje su zadobili.
Zmajeve nećete videti u to sam ubeđena, ali kažu da možete doći kolima gotovo do samog vrha, a usput zastati na nekom od vidikovaca.
Kada je vedro možete videti okolna ostrva – Zakintos, Itaku, Lefkadu.
Ovu planinu Mlečani su zvali Monte Nero (Crna planina), jer je pošumljavana tamnom Grčkom jelom ili Kefalonijskom jelom (Abies cephalonica).
Od 1962. Enos je postao nacionalni park.
Ovu plažu izdvajam jer smo za nju dobili preporuku od prijatelja koji živi na Kefaloniji. Nije to jedina plaža koju nam je preporučio, ali je jedina od preporučenih koju jednostavno nismo stigli da vidimo. Zvučalo je da se njemu baš sviđa.
Luka Fiskardo je nazvana po normanskom baronu Žiskardu, koji se razboleo i umro na svom brodu, u blizini te luke. Luka je dobila iskrivljeni naziv njegovog imena: Žiskardo je postao Fiskardo.
Fiskardo je na samom severu ostrva. Želela sam da ga vidim. Bila sam ubeđena da ćemo se tu vratiti. Čitala sam da ga rado posećuju jedriličari, da je pomalo mondenski i da je lepo sesti tu na večeru u neku od taverni.
Videla ga jesam. Malo sa trajekta, malo iz kola i poneki korak sam napravila između ova dva prevoza.
Ništa od romantične večere.
Shvatila sam da je neće biti već prvog dana. Nije nam se dopao put od Fiskarda do Lasija. Možda je umor pokvario utisak, ali Sale je bio siguran da tu neće da se vraća.
Ja sam bila svesna da nam je to malo dislocirana tačka. Svakako nisam želela odatle noću da se vraćam, posle večere.
Osećam da mi je dovoljno to što sam Fiskardo videla sa vode. Da nisam, insistirala bih da ga posetimo.
Nadam se da sam vam približila ovo lepo ostrvo.
Ja sam posle prve fotografije Asosa poželela da putujem na Kefaloniju. A kada sam videla google snimak Makris Jalos plaže, bila sam sigurna da tu moram da dođem kad-tad.
Želja mi se ostvarila.
Sada samo mogu svima da dam savet:
„Pakujte kofere i pravac Kefalonija!“
O jezeru u pećini, o čuvenim plažama…O lokacijama gde je sniman film “Mandolina kapetana Korelija”.
O kozama i zmijama…
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
Dragan Stevanovic
Posted at 19:56h, 14 JulySve ste lepo i slikovito dočarali kefaloniju da covek neka mesta nemora ni da obidje vec da obilazi druga koja niste spomenuli . Informacije su dosta detaljne i mnogo pomazu u odluci kuda i kako da se covek organizuje svaka čast
Ivana Mladenović
Posted at 00:48h, 15 JulyHvala Vam na lepom komentaru. Trudim se da napišem informacije koje su meni pomogle i za koje pretpostavim da mogu značiti i drugim putnicima.
Što se Kefalonije tiče, sećam je se sa osmehom 🙂