Među planinama, okruženo šumama i osunčanim proplancima smestilo se selo Mokra Gora. Vazduh je tu čist i nosi miris trave, drveća, prirode koju u gradskom smogu brzo zaboravim.
Nalazi se u dolini između Zlatibora i Tare. U parku je prirode „Šargan – Mokra gora“.
Do Mokre Gore možete doći na izlet ako boravite na Tari ili Zlatiboru. Možete tu svratiti na proputovanju ka Bosni. Ili vam ona može biti jedini cilj.
Mi smo tu došli na izlet sa Zlatibora. Razdaljina je oko 40 km.
Šarganska osmica je najveća atrakcija Mokre Gore.
Nekada je bila deo puta od Užica do Višegrada i Sarajeva. Parni voz koji je tuda išao zvali su Ćira.
Roditelji su mi pričali kako se nekada Ćirom putovalo na more. Bila su to putovanja koja su trajala puno, puno sati. Nosilo se na put pečeno pile, kuvana jaja…
Sada sve to zvuči preterano, ali i pomalo romantično. Ipak, kada znam koliko može da traje putovanje srpskom železnicom danas, ne deluje mi da se mnogo šta promenilo, osim što je hrana spakovana u plastiku.
Najatraktivniji deo trase kojom se putovalo Ćirom je obnovljen 2003. godine. Iz Požege, iz Železničkog muzeja, stigli su vagoni i lokomotiva. Na putovanje su krenuli turisti kroz divnu prirodu, kroz brojne tunele, preko mostova, trasom koja formira osmicu.
Parni voz nije mogao uzbrdo. Način da se prevaziđe visinska razlika od 300 metara je gradnja saobraćajne petlje, tako da je pruga u obliku broja 8.
U toku vožnje staje se na nekoliko mesta. Polazna stanica je Mokra Gora.
Prva pauza se pravi na stanici Šargan-Vitasi. Tu se lokomotiva okreće na suprotnu stranu, ka stanici Mokra Gora, a usput se pravi još nekoliko pauza.
Sa vidikovca „Na krstu“ mogu da se vide pruga i dva tunela na različitim visinama. Može da se sagleda kako se to pravi osmica.
Stanica Golubići nije postojala u prošlosti. Izgrađena je za potrebe Kusturičinog filma „Život je čudo“.
Vidikovac „Ludi kamen“ je sasvim slučajno postao pravo turističko mesto. Tu je jedan momak, pre nekoliko godina, zaprosio devojku. Prose momci devojke i na drugim mestima, ali ovo su nekako svi zapamtili i sada tu ima veridbi, a kako sam čula, i venčanja.
Čak i oni koji nemaju svog para, stave ruku na Ludi kamen da bi imali sreće u ljubavi.
Pauza se pravi i na stanici Jatare. Uz zgradu stanice možete videti vodopad, a pored njega su stepenice koje vode do vidikovca. Zanimljivo je da na toj stanici nikada niko nije kupio kartu za vožnju.
Vozove koji se koriste za redovne vožnje pokreće dizel lokomotiva. Postoji i mogućnost vožnje parnom lokomotivom. Koliko god nas parna vraća u prošlost, ja je pamtim po dimu. Možete se sa vožnje vratiti garavi. Dizel je praktičnija.
Karte je dobro obezbediti unapred.
Postoji letnji i zimski red vožnje. Raspored vožnje i cene karata proverite na linku – Nostalgija.
2 km od stanice Mokra Gora nalazi se izvor lekovite vode. Nazvan je Bele Vode ili izvor Svetog Jovana Krstitelja.
Leči digestivni trakt – oboljenja želuca, dvanaestopalačnog creva, pomaže varenje, a dobra je i za oči. Pomaže kod zapaljenja očnih kapaka. Dobra je i za kožu lica. Dakle, treba je piti i njome se umivati.
Voda sa izvora je visokoalkalna i po tome je retka u svetu.
Na izvoru je sagrađena crkva Svetog Jovana Krstitelja, na temeljima stare crkve. Tu staru je izgradio dubrovački trgovac. Po legendi, njegova je supruga rodila blizance zahvaljujući lekovitoj vodi sa izvora.
Na brdu Mećavnik, na 680 m nadmorske visine izgrađeno je etno-selo. Građeno je za potrebe snimanja filma Emira Kusturice „Život je čudo“, a zatim otvoreno za turiste.
Prilično se izmenilo od 2005. kada sam ga prvi put posetila. Kuća je više. Sadržaja takođe. Sada je još lepše nego što je bilo.
Kuće su brvnare, prenete tu sa drugih lokacija. Crkva je takođe drvena. Posvećena je Svetom Savi. Trg je popločan železničkim pragovima i drvenom kockom.
Za razliku od drugih etno sela koje možete posetiti u Srbiji, Drvengrad deluje kao mali grad. Nema tu one pretrpanosti etno detaljima. Sve je pažljivo odabrano, dizajnirano.
Drvengrad ima bioskop, galeriju, festivalsku dvoranu, dva amfiteatra – otvoreni i zatvoreni.
Ima teniske terene, bazen, teretanu, košarkašku dvoranu, pa čak i skijalište. Skijalište „Iver“ je udaljeno 8 kilometara od Mećavnika.
Tu su još i restorani, bar, kafe, poslastičarnica. Suvenirnica. Postoji i pijaca na otvorenom gde možete kupiti suvenire.
Mećavnik ima parking, a ima i helidrom, ako tu dolazite helikopterom. Kao što rekoh, nije to obično etno-selo.
Ima i svoje festivale – filmski festival Kustendorf gde se okupe svetski poznati glumci, režiseri… i festival ruske klasične muzike – Kustendorf Klasik.
Drvengrad je fantastična kombinacija starog i modernog, sela i grada.
U restoranima se služi hrana od namirnica koje su proizvedene baš tu na Mećavniku. Ovaj kompleks ima svoje njive, plastenike, voćnjak, štalu. Hrana je zdrava, voće je neprskano, sir, kajmak, kiselo mleko su napravljeni na tradicionalan način. U poslastičarnici, na primer, nema koka-kole ili fante, a ima boze i prirodnih sokova.
Možete u Drvengrad doći na nekoliko dana ili ceo odmor provesti tu. Većina brvnara su ustvari komforne, moderno opremljene hotelske sobe. Standard im je isti, ali svaka izgleda drugačije. Svoj pečat je dala slikarka Ana Petrović Šiljković koja je oslikala nameštaj, a koja je u Drvengradu provela 5 godina.
Ovo turističko naselje je kategorije 4*.
Možete odsesti u kući, u ulici Brusa Lija i biti Kusturičin prvi komšija bar na kratko. Ili biti u ulici, Federika Felinija ili Branislava Nušića…
Ako vam nije plan da prespavate, ako biste došli kao mi, samo na par sati, platićete ulaznicu. Verujte vredi je platiti.
Cena ulaznice je 250 dinara.
Mi smo taj dan bili samo na izletu. Prošetali smo, pa posle seli u poslastičarnicu „Kod Ćorkana“. Hteli smo na kafu. U izboru bašte restorana ili poslastičarnice ja sam predložila ovo drugo. Privukao me je džez koji se čuo u bašti, ali i tufnasti stolnjaci.
Popili smo po kafu i neplanirano pojeli po ledenu kocku. Kolači su bili odlični, a cene niže nego u Beogradu.
Cena ledene kocke je 150 dinara.
Drvengrad deluje kao neko mesto iz bajke. Ovu bajku je osmislio genijalni filmski režiser 😉
Prepoznao je to i stručni žiri briselske fondacije za arhitekturu „Filip Rotije“. 2005. godine je Drvengrad proglasio najboljim arhitektonskim ostvarenjem u prethodne tri godine. Sigurna sam da su tih godina izgrađene hvale vredne zgrade i naselja. Drvengrad se ipak izdvojio svojom posebnošću.
Na brdu koje je gledao dok je snimao film i na kome je bilo sunca i kada ga u okolini bilo nije, Kusturica je zamislio grad. Sada u njemu živi.
U blizini Mećavnika i Šarganske osmice je i Spomen-dom proroka u selu Kremna.
Kremna je poznata po prorocima Milošu i Mitru Tarabiću koji su živeli u 19. veku.
Po predanju, Spasoje Tarabić je zajedno sa svojim sinovima terao stoku. U travi je ugledao zmiju koja je u ustima imala zlatni dukat. Tu su počeli da kopaju i tako su pronašli ćup sa dukatima. Blago su podelili i na tom mestu se nastanili.
Tu u Kremni, budućnost je proricao Miloš Tarabić, koji je čak predvideo svoju smrt, a doživeo je samo četrdeset godina. Zatim, njegov nećak Mitar počinje sa proricanjem.
Tarabići su bili nepismeni pa su svoja proročanstva govorili svom kumu, proti Zahariju Zahariću. Prota je proročanstva zapisao, a gde se sada taj zapis nalazi ne znamo.
Knjiga „Kremansko proročanstvo“ je štampana u nekoliko izdanja, ali i menjana sa svakim novim izdanjem. Samim tim ne može se pouzdano tvrditi šta su Tarabići zaista govorili.
Postoji priča da je prota Zaharije zapise poklonio svom prijatelju proti Gavrilu Popoviću koji ih je stavio u flašu i zazidao u temelj svoje kuće u Užicu.
Bilo je još vidovitih ljudi u istom selu. Ipak, Tarabići su ti čija su proročanstva čuvena. Predvideli su mnoge događaje iz naše istorije, koji su se desili tek nakon njihove smrti.
U okviru turističkog kompleksa, koji je besplatan za posete, možete videti kosmičku kuglu. Vojska je kuglu pronašla u tom kraju na 3,5 m dubine.
Po legendi, prilikom stvaranja zemlje tu ih je palo mnoštvo, milioni.
Postoji verovanje da je kosmička kugla uticala na moć proricanja.
Dr Radovan Ršumović koji je tu ispitivao stene, rekao je da se selo Kremna nalazi na stubu okamanjene lave. Kažu da se ovo mesto teško snima iz vazduha.
Godine 2005. se spomen-dom zapalio ili je zapaljen. Izgoreo je do temelja. Tada se kugla raspala, pa je od nje sada moguće videti samo deo.
Posetiocima se preporučuje da je dotaknu zbog blagotvornog zračenja na ljudski organizam.
Preporučuje se i da se zamisli želja. Kakvo bi to turističko mesto bilo, a da se ne zamisli želja. Za nju piše da ostavite novca koliko želite. Do skoro je, koliko sam čitala, postojala i minimalna tarifa.
Ja nisam nikada ubacila novčić u fontanu di Trevi, a vraćala sam se mnogo puta u Rim. Imam želje kao i svi normalni ljudi, ali nisam sklona da bacam novčiće da bi mi se one ispunile.
A vi kako hoćete…
Kao i svaki dobar domaćin, prota Zaharije je imao podrum u kome je u buradima čuvao rakiju. Jednom prilikom je Mitar Tarabić proti, svom kumu, pokazao najveće bure u podrumu i rekao da će onaj ko se u njemu bude krio, postati kralj Srbije.
Nakon što je ugušen Hercegovački ustanak, Petar Karađorđević se krio od žandara dinastije Obrenović. Kretao se pod pseudonimom Petar Mrkonjić. U Kremni se sakrio kod prote Zaharija Zaharića, baš u velikom buretu. Bure je bilo pregrađeno, tako da se u jednom delu sakrio budući kralj, a u drugom je bila rakija.
Žandari su zaista stigli do protine kuće, pa pregledali i podrum, čak popili rakije baš iz bureta u kome se krio Petar Karađorđević.
Nije to jedini put da se ovaj kralj krio u nekom buretu. Uradio je to i 1903. kada je u buretu, u čamcu, stigao iz Austrije u Srbiju da preuzme vlast.
Prenet je u buretu, na volovskim kolima i kada je tajno iz Cetinja prešao u Srbiju.
Sada je kralj opet u buretu. Ovoga puta od drveta, sa puškom. Skulptura je napravljena po fotografiji iz perioda kada se Petar Mrkonjić borio u Hercegovini. Bure su protini potomci sačuvali. Preneto je u dvorište spomen-doma.
Zbog starog proročanstva, sada postoji verovanje da će onaj ko se slika sa kraljem postati važan. Možda ne kralj, ali makar neki direktor. Neki stavljaju unutra svoju sliku. Neki stavljaju tuđu, pa veruju da će doprineti promeni svetskog poretka. Tako se unutra našla Trampova slika pred izbore na kojima je pobedio.
Guranje fotografija u bure treba jednostavno shvatiti kao turističku zanimaciju.
Ono što je meni zasmetalo u ovom turističkom kompleksu je velika tabla sa puno isečaka iz novina. Tu su se našli članci o Titu, o Draškovićima, Angeli Merkel, o direktoru Fajzera, prodaji vikendica, meda, o nekoj Ruskinji udatoj za bogatog patuljka… svašta se izmešalo na toj jadnoj tabli, a ničemu od toga nije tu mesto.
U jednom danu možete obići sva ova mesta koja su raznovrsna po sadržaju, udaljena tek po nekoliko kilometara jedno od drugog, a sva okružena divnom prirodom. Možete se voziti vozom ili bar obići jednu ili dve stanice. Možete zatim ručati u Mećavniku ili sesti na kafu i kolače, a za kraj videti koliko je to bure u kome se krio budući kralj.
Mi smo na našem izletu ručali u Mačkatu, u povratku na Zlatibor. Nismo se vozili vozom jer smo to ranije već radili, pa nam je bilo rano za konkretan obrok. Ne bi pogrešili ni da smo jeli u Mećavniku. Pamtim da je hrana tamo bila ukusna. Verujem da je tako i sada.
Šta god od predloženog da obiđete, koji god redosled da izaberete, nećete pogrešiti. Jedino obrtite pažnju na vreme polaska voza. Ostalo je lakše uklapati.
I naravno, želim vam lep provod!
Upoznajte Mokru Goru!
Provozajte se starinskim vozom – ćirom.
Obiđite Kusturičin Drvengrad.
Detalje saznajte klikom na link:
O prirodnim lepotama, turističkim sadržajima, hrani…
Kako doći do Trebinja?
Parkiranje u centru. Lokalna valuta. Šta jesti u Trebinju? Prvi utisci.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
No Comments