Maj 2021.
Trebinje je bilo glavni cilj našeg putovanja koje sam zamislila kao pravi road trip. Znala sam da će to biti kružno putovanje, da se nećemo vratiti istim putem. Nisam u prvom momentu bila sigurna da li da idemo u Crnu Goru. Najvažnije je bilo Trebinje, a usput Višegrad i Uvac, uz Tjentište i Mileševu. Onda sam plan širila, a usput korigovala.
Vremenski smo sve uklopili u šest dana maja, da bi Uskrs i moj rođendan proveli u Beogradu. Previše sam praznika i proslava provela negde na putu prethodnih godina.
Krenuti na put posle praznika je bila odlična odluka. Nije bilo gužve u gradovima, u obilascima.
Uskršnje jaje u pešačkoj zoni.
Ispred hotela Platani 2 (Beli platani)
Nekoliko dana pred put u plan smo ipak uklopili i Boku, što je ispalo odlično. Naša trasa je bila lepa i raznovrsna.
Već sam pisala o mestima koja smo obišli do Trebinja (Terzića avlija, Višegrad, Stari Brod, Tjentište), a o Boki Kotorskoj i daljim obilascima kroz Srbiju tek ću postavljati postove.
Ako dolazite iz Srbije potrebni su vam lična karta i saobraćajna dozvola.
Pasoš nije potreban. Od pre godinu dana nije potrebna ni zelena karta osiguranja.
Kada su covid-19 uslovi u pitanju, još uvek nema ograničenja za državljane Srbije, kada ulaze direktno iz Srbije. Ipak, u mnogim zemljama su se uslovi menjali u toku godine, pa je najbolje proveriti sveže informacije klikom na link – uslovi za putovanje.
Pešačka staza uz Trebišnjicu.
Mi smo u Trebinje doputovali iz pravca Višegrada. Granični prelaz koji smo prešli je Kotroman (SRB) – Vardište (BiH), 20 km od tog grada.
Kilometraža od Beograda do Trebinja, preko Višegrada, trasom kojom smo mi išli – 472 km.
Auto-put je samo do Preljine. Google procenjuje da je potrebno malo više od 7 sati putovanja. Računajte da je potrebno više od toga. Google računa ukupno vreme u odnosu na dozvoljenu brzinu, a ne računa da li ćete naići na zastoj, na traktor, sudar…krave… Ako sve teče glatko i ne želite ništa da razgledate usput, bar uračunajte neku pauzu.
Kilometraža od Višegrada – 204 km (Google procena 3 sata i 34 min)
Kilometraža od Tjentišta – 105 km (Google procena 1 sat i 44 min)
U Trebinje je iz Srbije moguće doći i iz pravca Priboja (nedaleko od Nove Varoši), preko prelaza Uvac (SRB) – Rudo (BiH).
Nekome granice ništa ne znače.
Na Trebišnjici.
Iz Crne Gore je lako doći iz pravca Nikšića preko prelaza Ilino Brdo (CG) – Klobuk (BiH) ili iz pravca Herceg Novog – granični prelaz Sitnica (CG) – Zupci (BiH).
Grad najbliži Trebinju je Dubrovnik. Iz Hrvatske, iz pravca Dubrovinika se prelazi granični prelaz Brgat Gornji (HR) – Ivanica (BiH).
Stigli smo u Trebinje tek predveče. Nigde nismo žurili taj dan. Pili smo jutarnju kafu sa pogledom na most Mehmed paše Sokolovića u Višegradu, svratili u Foču da izvagamo da li obilazimo Pješčane piramide ili ne (odustali smo), obišli spomenik na Tjentištu, čekali krave da prođu kod Avtovca u Gatačkom polju. Njima se tek uopšte nije žurilo…
Krave pred tablom za Avtovac
U Gatačkom polju baš zbog krava ne sme da se vozi brzo. Bili smo o tome upozoreni još pre polaska na put. Posle krivina, brda i planina, stiže se u ravnicu gde je put ravan kao pista. Mami vas da date gas, a saobraćajni znaci vas svuda duž puta upozoravaju na ograničenje brzine i na krave na putu.
Problem je što su te krave, gatačke buše, tu bile i pre puta, pre automobila. Idu svojom trasom i uopšte ih ne interesuje što se u međuvremenu formirao saobraćaj u njihovoj dolini.
Nas su krave nasmejale, ali mi kao što rekoh, žurili nismo.
Nemojte ni vi.
U Trebinju smo spavali dve noći. Nije to mnogo, ne može da se vidi baš sve, ali je dovoljno da se vide neka važna mesta i da se malo uspori, da se prošeta pored reke, da se popije kafa sa pogledom na panoramu grada, da se prođe uveče kroz gužvu Starog grada, da se sedi pod hladom platana…
Panorama Trebinja sa reke
Trebinje je Mediteran u zaleđu. Miriše kao Mediteran, osunčan je, usporen. U kamenu je, vinogradima. To je grad u kome treba uživati.
Kastel sa reke
Smešteni smo bili u centru blizu Starog grada, da ne bi gubili vreme. Sledeći ceo dan smo imali za razgledanje. To prvo veče je bilo dovoljno tek da malo prošetamo, da osetimo grad.
Bilo je to veče za sticanje prvog utiska, a taj prvi se nije promenio do kraja boravka – grad nam se svideo.
Trebinje ima parking zone I i II, kao i javna parkirališta. Postoji letnji i zimski cenovnik, a cene možete proveriti na linku – Trebinje parking
Bilo nam je skupo da plaćamo na sat, pa sam tražila smeštaj koji ima uključen parking.
Prvi kontakt i prvi susret u Trebinju je bio sa vlasnikom, srdačnim čovekom čija me je iskrenost oduševila.
Rezervisala sam na booking.com-u smeštaj jednostavnog naziva – Trebišnjica, koji je u centru i ima poged na reku. Već na fotografiji se videlo da je soba mala. Pogrešno sam se uplašila da je možda isuviše mala, ali me je privukao balkon nad rekom. Slika tog balkona je bila presudna. Rezervisala sam, a onda je vlasnik poslao poruku da parking još nije završen, ali da možemo da parkiramo 100 m dalje besplatno.
Terasa na Trebišnjici
Priznajem da me je pokolebao. Da li tražiti drugi smeštaj… Rešili smo da ipak ne otkazujemo pa šta bude, a bilo je baš kao što je vlasnik rekao. Parking tu nije bio problem. U blizini je parče trotoara sa nekoliko parking mesta, gde se ne naplaćuje i gde je uvek bilo slobodnih mesta.
Ako nekome zatreba, to je u ulici Vuka Mićunovića, kojom smo doputovali u grad, kod kafe-bara Bolero.
Ispred kuće našeg gazde se zaista gradio parking. Ništa nas nije slagao. Mogao je da prećuti, kako mnogi rade. On je izabrao da bude iskren, a ja sam mu zahvalna na tome.
Lokalna valuta je konvertibilna marka.
1 KM je trenutno malo više od 0.5 evra ili 1 evro je = 1.95 KM.
Prvo smo otišli do menjačnice da razmenimo nešto para. Računali smo da smo se udaljili od Srbije i da je vreme da počnemo da plaćamo u konvertibilnim markama. Dobili smo savet da to uradimo, da nam u kafićima i restoranima ne bi kurs računali nepovoljnije.
Nismo mnogo novca razmenili jer ne bi posle znali šta sa markama ako bi nam ostalo viška para. Prvo veče smo plaćali u lokalnoj valuti, a sledeći dan nešto u lokalnoj, nešto karticom, nešto u dinarima… Više ni o kursu nismo razmišljali jer nam je veća šteta bila da nam ostane neka sitnina u KM.
Kao u Višegradu i ovde je bilo moguće platiti u markama, dinarima, evrima…
Prošetali smo pešačkom ulicom Jovana Dučića popločanom kamenom, okruženom kamenim kućama. Mora nema na vidiku, ali osećaj je kao da je tu negde blizu, iza ćoška. Prošli smo dalje pored raskošnih krošnji platana i zaputili se u Stari grad, u Kastel.
Tu je ljudi bilo više nego u pešačkoj zoni. Imali smo još jači utisak one opuštene atmosfere morske večeri.
Trebinje – pešačka zona
Kastel – stolovi su kasnije bili puni.
Nastavili smo šetnju, a onda mi je prišla malena devojčica. Imala je možda 3 godine. Rekla mi je – „Daj mi ruku“. Ponovila je to čak tri puta. Prvo sam se zbunila, a onda joj pružila ruku. Pokušala je da me povede na drugu stranu, ali sam je sprečila. Pitala sam je gde joj je mama, a onda je diskretno povela na tu stranu prema kojoj je pokazala.
Mama je sedela u bašti kafića sa prijateljicom. Objasnila sam joj šta se desilo. Dok smo se udaljavali čula sam je kako je ispsovala dete. Shvatam isprepadanu mamu, ali meni je scena bila simpatična.
Uz reku
Velika želja mi je bila da doručkujem na „našoj“ terasi sa pogledom na Trebišnjicu. Kako ja volim da doručkujem čim se probudim, Saša je bio najbolji muž kao i obično, pa je otišao rano da kupi pite u pekari.
Preko puta smeštaja nam je bila pekara Leotar za koju je naš gazda tvrdio da je najbolja u Trebinju. Potvrda za to su bili ljudi koji su ispred čekali u redu.
Tako sam imala savršenu pitu, uz savršeni pogled.
Ako zanemarimo doručak i predjela, pite, cicvare, sireve, onda mogu da kažem da u Trebinju treba jesti meso ispod sača – jagnjetina, teletina, jaretina… bitno je da je ispod sača.
Teletina ispod sača u restoranu Kolo
Sve preporuke koje smo dobili od prijatelja su za one restorane koji nisu u centru. Kratko smo bili u ovom gradu, a veliki deo putovanja smo proveli u kolima pa smo rešili da ipak jedemo negde u centru, makar propustili ono što je najbolje.
Rešili smo da večeramo u restoranu Kolo (bivši Tarana) koji je u Starom gradu. Za taj sam pronašla da ga hvale turisti na internetu, koji kao ni mi, nemaju mnogo vremena da se voze po okolini. To nam je bilo potrebno. Dobro smo prošli. Jeli smo teletinu ispod sača. Hrana je bila odlična!
Prvo veče smo jeli ćevape, mada ovaj kraj nije po njima poznat. Bio nam je preporučen lokal Kod Mura, koji je takođe u Starom gradu. Bili su to bolji ćevapi od onih u Andrićgradu, u Višegradu.
Ćevapi u Starom gradu.
Jedino mesto koji ću preporučiti, a da u njega nismo otišli je Mosko.
Preporuke smo dobili sa nekoliko strana, od ljudi koji se međusobno ne poznaju.
Mosko je ime sela, a restoran je na magistralnom putu između Trebinja i Bileće.
Rečeno nam je da je poznat po jagnjetini na ražnju, da iz Crne Gore dolaze samo da bi tu jeli. Čitala sam da jaganjci u tom kraju pasu biljku zanovet, pa im meso miriše. Meni je to dovoljno da verujem da treba tamo otići bar na jedan obrok. Mi to nismo uradili ovoga puta, ali sledeći put hoćemo.
O znamenitostima Trebinja, važnim ličnostima, zelenoj pijaci, šetnji pored reke, pisaću u nastavku. Previše je bilo utisaka za jedan tekst. Morala sam da napišem dva.
Upoznajte Trebinje!
Ako volite da je sve organizovano, da ne razmišljate o vožnji, smeštaju… pogledajte program za Trebinje klikom na link:
O Šarganskoj osmici.
O izvoru Bele Vode.
O Drvengradu – Mećavniku.
O spomen-domu proroka u selu Kremna.
O znamenitostima Trebinja.
O šetnji uz reku. O Jovanu Dučiću najčuvenijem Trebinjcu.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
Ana Jakovljević
Posted at 09:40h, 30 NovemberDraga Ivana,
S obzirom da sam iz Trebinja, slažem se da niste uspeli sve da vidite i da za Trebinje iako je mali grad, treba najmanje 5-7 dana da bi se sve obišlo i videlo i lagano uživalo. Zašto kažem lagano, zato što i sam grad kao i okolina to zahteva.
Sa nestrpljenjem očekujem nastavak.
Ivana Mladenović
Posted at 12:45h, 30 NovemberDraga Ana,
Tako nešto sam napisala u nastavku. Moj je utisak, mada sam kratko bila, da treba tu ostati duže i uživati. Oduševljeni smo Trebinjem 🙂
Nastavak postavljam večeras ili sutra.
Роби
Posted at 19:24h, 06 NovemberПоздрав. Читајући Ваш текст о Требињу нисам могао да се не насмијем када кажете “центар” и ресторани “ван центра града”😂. Па није Београд и да мораш платити 1500-2000 динара да одеш до ресторана на земунском кеју или на Ади хуји (ако идеш из центра) или мораш да таљигаш сатак времена градским превозом,а шетњом је баш далеко и с краја на крај Кнеза. Идући пут бих Вам најтоплије препоручио да се ослободите “мајнд сета” велеграда, заборабите на све навике и рутине које сте стекли живећи у њему и да лијепо дођете у Требиње и поновите све ово,али много боље. У Требињу је све на макс 15-20 минута пјешке,а колима до 15 минута сви ти ресторани “далеко од града” . И да не заборавим! Нађите неког другара у Требињу,бар је то лако,то је најсрдачнији народ на планети Земљи и они ће вам све показати,па и много више од тога,а нећете морати ништа да плаћате…осим људског узвраћања туре пића јер ће вас сигурно частити пићем ђе год да одете.
Ivana Mladenović
Posted at 15:03h, 13 NovemberEh, nekada je 2.000 km blizu, a dešava se ponekada i da je 2 km daleko… Od situacije do situacije. Nisu sva putovanja ista.
Supruga su bolela leđa, a tek sledeće godine smo shvatili kako ima ozbiljni problem sa kičmom.
U Trebinju smo možda bili u pogrešnom momentu za njega.
Ja sam sledeće godine došla ponovo, a rado bi i zajedno ponovili sve…bolje ili ne, nama je zaista bilo lepo i svi ljudi koje smo sreli su bili divni, srdačni, mada nam nisu drugari. Hoću reći…možda može bolje, ali nama je i ovako bilo divno i zavoleli smo Trebinje. Malo li je?