22 Feb Rusija devedesetih
Davnih dana u Sankt Peterburgu i Arhangelsku
Dolazak u Sankt Peterburg devedeset i neke pamtim po hladnoći.
Pitala sam tatu koji nas je tamo čekao, šta da ponesem od odeće. Rekao je da je leto, bio je jul, ali da ipak ponesem neku jaknu. Ja sam i na more u to vreme nosila jaknu. Na Jadranu ume da bude hladnjikavo uveče. Tek posle sam počela da letujem južnije.
Imala sam kratke rukave i plitke patike bez čarapa. Pilot je rekao da slećemo na aerodrom Pulkovo i da je 17 stepeni. Kada smo izašle mama i ja iz aerodromske zgrade počela je kišica da pada.
Još jedan od bisera na samom aerodromu je taj da sam cariniku, na pitanje koliko nosim novca, rekla da nemam pare. Au kakva promena izraza lica i kakav ton je usledio. Brže-bolje sam rekla da putujem sa mamom, da mama ima pare, a i tata nas čeka. Narogušeni izraz lica nije promenio, ali me je pustio.
Na Nevi
U Rusiji sam bila i privatno i poslovno. Ipak, ovoga puta ću pisati o prvom privatnom putovanju. Uvek je najjači taj prvi utisak o novoj zemlji koju tek upoznajem.
Nisam ja neki veliki rusofil. Bar mislim da nisam. Nerviralo me je što smo na vodičkom izletu u Temišvar slušali rusku muziku u toku celog puta. Po Rusiji bi mi baš prijalo, ali nema razloga za tim u Rumuniji. Mini bus je bio pun kolega koji govore ruski i rade ture u toj zemlji, pa su mislili da je to ok. Za mene je to isto kao kada bih im ka Temišvaru puštala fado ili italijanske kancone.
Reka Mojka
Večeras su na TV-u pustili film „Neprijatelj pred vratima“ (Enemy at the Gates) o Staljingradskoj bitki i čuvenom snajperisti Vasiliju Zajcevu. Usledio je ruski film „Staljingrad“. U startu sam odreagovala sa – Šta je bre ovo! Šta su zapeli da nas zatrpavaju Rusima i Drugim svetskim.
U stvari mi je jasno zbog čega baš sada puštaju te filmove, ali mene politika nikada nije zanimala. Ne volim da gledam države kroz politiku koju vode njihovi političari, mada je donekle neminovno. Više volim da upoznajem obične ljude i da se divim znamenitostima ili prirodi stranih država.
Dok je još trajao film br. 2, uhvatila sam sebe da razmišljam o Rusiji i poželela da pišem. Ovoga puta ne o znamenitostima i bez korisnih saveta. Poželela sam da napišem o mom prvom susretu sa Rusijom, od pre više od 25 godina.
Admiralitet
Kao što već rekoh, nisam ja neki rusofil. A ipak, ne mogu da kažem da ne volim tu zemlju. Ja sam istinski bila srećna svaki put kada sam otišla tamo. Mislim da Rusija ne može nikoga da ostavi ravnodušnim.
Ne volim zapadnjačku opčinjenost novcem, kapitalom, a opet prija mi da šetam ulicama zapadno-evropskih gradova. Prijaju mi kafei uz more evropskog Mediterana.
Puškin u Sankt Peterburgu
U Rusiju sam prvi put otišla jer mi je tata tamo radio. Prvo je pričao da nisam zaslužila da putujem. Ceo život ja nešto ne bih zaslužila, po nekim njegovim merilima.
Srećom, sama sam sebi kasnije obezbedila putovanja i nisam stala ni kada Saša nije radio, ni kada ja nisam radila. Ne idemo daleko, ali putujemo.
Kako sam vodila mamu i tatu kroz Sankt Peterburg
Moja prva putovanja u Rusiju su pokazala da ja treba da budem turistički vodič, mada toga u tom momentu nisam bila svesna.
Bili smo prvo nedelju dana u Sankt Peterburgu. Ne znam da li su moji roditelji imali neki plan za te dane, ali ja sam vrlo brzo kupila knjigu Lenjingrad. Bio je to stari vodič za grad koji je već promenio ime. Lenjingrad, Peterburg ili jednostavno Piter, svejedno je. To je taj grad. Knjiga se već tada blago raspadala, ali je sadržaj bio odličan. Svako poglavlje je bio jedna šetnja kroz grad.
Mnogo kasnije sam na internetu slučajno pronašla istu knjigu na srpskom. Poslužila mi je da brzo pripremim razgledanje grada. Odlična knjiga.
Svaki dan sam proučavala taj bedeker i vodila mamu i tatu u obilaske.
Prepustili su se mojim planovima. Gde god smo ušli i videli grupu sa vodičem najbezobraznije smo se priključili, a ja sam im prevodila. Sada kada mi je vođenje profesija, shvatam koliki je to bio bezobrazluk.
Tako smo obišli Petropavlovsku tvrđavu u kojoj su sahranjeni Romanovi. Baš tu kod grobnica smo se priključili turističkoj grupi.
Petropavlovska crkva i tvrđava
Ponovili smo isto u Ermitažu. Iskreno, zazirala sam od ogromnog Ermitaža za koji je potrebno mnogo dana. Forsirala sam da krenemo što ranije. Ja koja obično spavam do podne, bila sam izbezumljena što se moji mama i tata razvlače, a mi idemo u Ermitaž! U Ermitaž!!!
Nisu se ni malo ubrzali i uopšte me nisu shvatili ozbiljno. Jer, ja sam bila njihova neozbiljna ćerka… Što bi pridavali pažnju.
Čudila me je mama koja me je od malena vodila na izložbe. Ipak priznajem, nisu ignorisali moje planove.
Pecanje na Nevi preko puta Zimskog dvorca u kome je Ermitaž.
Kada smo ušli u Ermitaž, čula sam magičnu rečenicu – Only masterpieces! Samo remek-dela!
Naravno da smo se opet bezobrazno pridružili grupi i da sam prevodila. Od svih velikih slikara i neverovatnih slika ostao mi je urezan u pamćenju Rembrantov bludni sin („Povratak bludnog sina“).
Kasnije sam ulazila u Ermitaž sa turistima, ali taj prvi utisak je ostao najjači.
Pamtim i izložbu koja je tada prvi put prikazana javnosti. Bili su to impresionisti koji su bili ratni plen, a baš tada su vraćeni Rusiji i prikazani javnosti. Kao da me je svetlost obasjala.
Spomenik Kutuzovu ispred Kazanjskog sabora
Od Sovjetskog Saveza do Rusije
ili... u svetu zavesa i teških vrata
Dani su brzo prolazili. Obilazili smo muzeje, šetali uz obalu Neve ili Nevskim prospektom koji je tada bio prava misterija za mene. Sada je Sankt Peterburg donekle sličan evropskim gradovima. Uostalom, Petar Veliki je želeo da bude izgrađen po uzoru na evropske gradove.
Međutim, bile su to devedesete. Vreme kada je Rusija počela da se otvara. Bila je to neka među-faza između Sovjetskog Saveza i današnje Rusije.
U Sovjetskom Savezu svašta nije moglo da se radi. Na primer nije svako kad želi mogao da putuje. Mnoge knjige nisu smeli da čitaju. Bile su zabranjene.
Nije moglo sve ni da se kupi, bar ne u onoj meri koliko želite ili koliko vam je potrebno.
Vasiljevsko ostrvo
Zapamtila sam priču prijateljice čija je sestra provela neko vreme u Moskvi da uči jezik, pa se zatekla tamo kada joj je bio rođendan. Želela je da časti prijatelje tortom, ali joj u poslastičarnici nisu dali da kupi više od 1 kg. Toliko je bilo dozvoljeno. Mogla je nekoliko puta da stane u red i kupi tako kilogram po kilogram, što je uradila. Svaki put kada bi došla do kase, mogli su da joj daju samo taj jedan.
Mama mi je pričala o koleginici iz Sovjetskog Saveza koja je bila kratko kod nje na fakultetu. Kada god bi želela nešto da kupi, pitala ih je koliko sme. Bila je u čudu što sme da kupi koliko joj treba, koliko želi.
Kanal Gribojedov
Sve je to već bila prošlost, ali nije Nevski prospekt izgledao onako kako izgleda danas. Izlozi na svim prodavnicama su imali teške zavese. Pamtim Rusiju tog vremena po teškim, neprovidnim zavesama i teškim vratima koja su se uz tresak zatvarala. Ta teška vrata su imala praktičnu stranu. Na severu je hladno. Zamislite da neko ne zatvori lepo vrata. Sama su se jakim federima zatvarala… i jedva otvarala, bar sam ih ja jedva otvarala.
A zavese, zavese su meni krile šta je unutra, a moglo je biti bilo šta – prodavnica cipela ili pekara. Baš tako. Postojao je natpis koji meni nije značio ništa. Izlog je bio skriven. Odškrinula bih vrata tu i tamo da zavirim.
Sećam se i mačaka u prodavnicama koje bi se sasvim normalno smestile u neki ćošak, na neku policu.
Manastir Aleksandra Nevskog
Tih dana kao da smo bili uigrani tim. Ja sam pravila planove obilazaka, proučavala metro, a tata je kupovao ulaznice. Cene ulaznice su bile različite za Ruse i za strance. Kako je tata govorio ruski, davali su mu jeftinije karte. Bilo nas je troje, pa nam je značio taj popust. Izgleda da su nas provalili na krstarenju brodom, jer je čovek koji prodaje karte potrčao i nešto vikao, ali brod je već plovio…
Interesantno mi je bilo i što su ljudi na ulici, u metrou, u muzeju.. bilo gde, zastajali da popričaju sa nama. Divni su mi bili. Tako srdačni, tako normalni, uljudni.
Bila sam oduševljena kako su sve devojke izgledale elegantno u štofanim pantalonama i suknjama. Retko ko je imao farmerke. Ja sam ih nosila pa sam bila previše upadljiva za moj ukus.
Адмиралте́йская metro stanica je na dubini 86 m.
Адмиралте́йская metro stanica
Pamtim da je u metrou uvek bio red. Zna se ko gde stoji, kuda hoda, nema zastoja i gužve među pešacima. To mi je prijalo.
Nije mi prijala kontrola karata. Nikada se ne švercujem, ali desilo se da je ušla kontrola, a da su sve naše karte bile kod tate. Nisam stigla ništa da objasnim, već me je kontrolor uhvatio čvrsto za zglob i povukao snažno kroz prevoz. Pustio me je tek kada je tata pokazao karte.
U Arhangelsku su zaustavljali autobus, kada bi bila otvorena samo jedna vrata, a onda su tražili da svi izađemo i da na izlazu pokažemo karte. Niko nije mogao da im promakne.
Omladinci u Sankt Peterburgu
U Rusiji sam prvi put videla kako mladi ustaju starijima i kako čitaju knjige u gradskom prevozu. To je bilo tako očigledno. Ako sam još negde u svetu to videla, bilo je izuzetak, a ne pravilo.
Priznajem da su me kasnije na putovanjima neki Rusi razočarali svojom bahatošću. To su oni koji su se u međuvremenu obogatili, pa zaključili da je svet njihov. Neću ovde opisivati scene sa tim Rusima jer sam se kasnije u tu zemlju vraćala i opet nailazila na kulturan, prijatan svet koji pamtim iz tih prvih dolazaka. Računam da su ti bahati ipak u manjini. Samo kvare imidž svoje zemlje.
Priznajem i da sam, ne jednom, bila razočarana i ponašanjem naših ljudi u inostranstvu, pa po tom pitanju bolje da ćutim.
Reka Neva
Ako možeš sada, ne ostavljaj za sledeći put
U celoj toj idili upoznavanja grada, moji su bili izbezumljeni da ću noću otići da gledam podizanje mostova na Nevi. Da, da, to je bila još jedna moja želja u nizu.
Bili smo smešteni u nekim stanovima preduzeća za koje je tata radio. Ja sam bila sama u jednom stanu i nisu mi baš poverovali da neću izaći noću. Jesam želela da vidim kako se dižu mostovi i prolaze brodovi, a nisu bili svesni koliko prokleto poslušnu ćerku imaju. Sada mi je krivo što sam bila takva.
Bilo je to nezgodno vreme kada je zaista bilo kriminala po ulicama. Ipak, iz današnje perspektive mislim da su pogrešili što zajedno nismo otišli da vidimo nešto što je nesvakidašnje, a za šta smo tada imali priliku.
Radno u Peterhofu, već davne 2012.
Sada, kada putujem sa grupama, preumorna sam za takve akcije… Često više vidim na bilo kojoj destinaciji, na jednom privatnom putovanju. Naravno kada ostanem dovoljno dana, što se uglavnom trudim da uradim. Kada putujem sa grupama ne smem mnogo da se udaljavam. Malo bude slobodnog vremena, ako ga uopšte bude i tada se vrtim u nekom krugu od kilometar, dva.
Umor je bitan faktor jer mi ne radimo 8 sati, pa odemo kući i odmaramo. Kada se zaređaju ture nema kraja radnog vremena, nema vikenda.
Poslednji dan u Sankt Peterburgu sam krenula sama u šetnju. Mama i tata su se pakovali. Imali smo kasno let ka Arhangelsku. Računala sam da imam vremena.
Otišla sam na Vasiljevsko ostrvo u Prirodnjački muzej. Već smo prethodnih dana obišli važne muzeje ili bar one koji su se meni činili važni.
Spas na krvi, Sankt Peterburg
Bili smo u Kazanjskoj katedrali koja je tada bila muzej. Mnogo kasnije sam tu prisustvovala liturgiji.
Bili smo u crkvi Spasa na krvi. Videli smo krstaricu Auroru kod koje je mama demonstrativno odbila da se fotografiše. Išli do letnjeg dvorca Petra Velikog gde smo šetali po prelepom parku, Letnjem sadu.
Posetili smo Isakijevski sabor. Toliko me je oduševio da sam morala knjigu da kupim. Nikada nisam žalila pare za knjige i za muzeje.
Išli smo na izlet u Petrov dvorac, kako sam zapamtila da su ga zvali. Danas se češće čuje naziv Peterhof.
Obilazili smo svaki dan po nešto.
Pogled sa Isakijevskog sabora
Taj sedmi dan nisam baš imala zacrtan plan. Spontano sam se zaputila u Prirodnjački muzej. Čak sam dobila popust za ulaznicu jer sam bila student, mada sam je tražila na engleskom.
Kasnije sam izašla na obalu i shvatila da je u toku trka brzih čamaca. Kao formula na vodi. I dalje ne znam pravi naziv takvih trka. Nisam znala ni ko se takmiči niti sam za nekoga navijala, ali mi je bilo divno da ih gledam.
Mnogo godina kasnije sam nad tom istom rekom, nad Nevom, gledala vatromet baš na moj rođendan. Pune su bile ulice i šetališta uz kanale naroda koji se slivao ka Nevi, a na obali su pevali.
Sve ih je bilo više. Vremenom se masa ljudi tiskala na širokoj obali. Tu i tamo su čitave grupe pevale. Zatim je počeo vatromet.
Svi idu ka Nevi.
Na obali Neve.
To su ti momenti kada osetim veličinu ove zemlje. Ne moram da pogledam atlas i njene granice. Dovoljna je ta široka obala Neve puna ljudi ili liturgija u Kazanjskom saboru. Ima tih momenata kada osećam koliko su moćni, ali i koliko su divni.
Brodovi na Nevi pred vatromet.
Recimo, kada zapeva hor Aleksandrov, prepliću se snaga i širina ruske duše. Ja to bar tako osećam.
Ovako je narod pevao na obali, pred Zimskim dvorcem:
A ovako je pevao hor Aleksandrov na Evroviziji uz druge izvođače. Posebno mi se sviđa kada su se pridružile t.A.T.u. opasnice:
Tako sam provela taj poslednji dan u Sankt Peterburgu.
Mislim, bio je divan dan dok se nisam vratila u stan jer su mama i tata bili potpuno izbezumljeni. Bližilo se vreme za aerodrom i naravno da su bili sigurni da njihova neodgovorna ćerka neće doći na vreme. A došla sam na vreme i bila sam srećna što sam iskoristila i taj dan.
Eh, da češće nisam slušala mamu i tatu.
Vasiljevsko ostrvo
Arhangelsk
Posle smo bili još neko vreme u Arhangelsku. Nije to mali grad, ali turisti tu baš i ne zalaze. Još je severniji od Sankt Peterburga. Nalazi se na ušću reke Severne Dvine u Belo more.
U Arhangelsku su se gradili brodovi u vreme Petra Velikog. Tu je osnovano državno brodogradilište. Baltičko more su kontrolisali Šveđani. Problem je samo bio što je Arhangelsk zimi okovan ledom.
Tata mi je pričao kako, kada se Severna Dvina zaledi, postave saobraćajne znake i signalizaciju, pa se uspostavljaju zimske saobraćajnice, preko reke. I tako svake zime do otapanja.
Petar Veliki, Sankt Peterburg
Tu u Arhangelsku sam puno vremena provodila napolju.
Šetala sam često uz reku Dvinu, išla povremeno u knjižaru u kojoj je bilo knjiga na engleskom. Sećam se i da sam na nekim tezgama tražila crveni kupaći. Koji god mi žena ponudi ja sam govorila da ga neću, da nije crven. Žena se već iznervirala i rekla „Ali svi su krasivyy (красивый) – lepi. Umesto crveni – krasnyy (красный), ja sam tražila красивый i iznervirala sirotu prodavačicu. Pa zamislite da nekome uporno govorite da hoćete lep kupaći i da za svaki kažete – ne, nije lep!
Ja, nekada davno na Belom moru.
Na kraju sam morala da naučim neke ruske reči.
U Arhangelsku smo se manje ponašali kao turisti. Tata je svaki dan išao na posao, mama je kuvala ručak, a ja sam išla u nabavku.
Išla sam u prodavnicu, jednu od onih sa teškim vratima koja bi lupila uz prasak, sa mačkama koje se motaju okolo. Ličila je na ogromnu piljaru.
Tu sam prvo morala da dođem do kase da kažem šta želim da kupim. Dakle na ruskom sam morala da izgovorom nazive namirnica i da platim, pa tek onda, sa otkucanim računom, da ih preuzmem na dugom šalteru iza kog su bile police.
Uvek sam se plašila da ću platiti, a da onda na polici toga više neće biti. Nije se desilo. Nesporazuma oko jezika je bilo. Nisam akcentovala moloko (mleko) kako treba. Morala sam da vežbam.
Obala Severne Dvine.
Preuzeto sa wikimedia commons.
Tada je Rusija bila jeftina za nas. Tata je u Beograd donosio dimljenu ribu i kavijar. Sećam se da mi je jednom na aerodromu pružio veliku kesu, kao veću iz maxija, iz koje je virio rep. Bio je to ogromni losos dimljen i soljen. Samo je rekao – Evo ti ovo. Znam da voliš.
Nije u Arhangelsku tada bilo kafića, pa ni klasičnih restorana. Bilo je nekih menzi. Nije postojalo normalno mesto da se sedne i popije nešto, kafa na primer. To nije smetalo Rusima da piju. Viđali smo čak i klince ponekad da teturaju ulicom.
Počeli su već da me prepoznaju u prodavnici, u kraju, u knjižari… Osećala sam se pomalo domaće.
Jednom me je spopao neki čudan lik u autobusu, koji je uporno hteo da priča samnom. Jedino što sam razumela je da mu treba viza. Jedino što sam pokušala da mu objasnim je da ja nikako ne mogu da mu obezbedim nikakvu vizu. Uostalom, i nama su bile potrebne vize gde god da mrdnemo. Pratio me je do knjižare, a tamo su shvatili moj problem, izbacili ga i poslali jednog klinca da me prati kući. A meni se nije išlo kući…
Kao uspomena na taj čudni događaj je njegov broj telefona u mojoj tek kupljenoj knjizi. Kada mi je oteo knjigu i na moje zaprepaćenje ispisao šta je hteo, tada su ga izbacili!
Ledolomac u luci Arhangelsk.
Preuzeto sa wikimedia commons.
Bile su bele noći. Nisam imala osećaj da je kasno. Svaki dan sam ja tako šetala negde. Jednom sam čak dobila ozbiljnu grdnju jer je već bilo valjda deset ili možda i jedanaest sati uveče. A napolju dan! Ko još gleda na sat. Imala sam običaj da uveče u krevetu još malo čitam knjigu, a onda navučem zavesu na prozor da mogu da zaspim.
Ponekada sam se javljala sa govornice da se još neću vratiti kući. Fasciniralo me je da su svi razgovori u gradu bili besplatni, kao i to da nijedna govornica nije razlupana i ižvrljana. To su ti kulturološki šokovi. Mogla sam jednostavno da podignem slušalicu i da se javim mami.
Moskva
Moskva
Sledeće godine je tata radio u Moskvi. U toku leta smo došle mama i ja da ga posetimo. Opet sam tamo kupila knjigu i obezbedila mapu za metro, pa smo išli u obilaske. Imali smo više dana na raspolaganju, ali puno je svakako potrebno. Ogroman je to grad.
I to leto sam imala svoj stan. Čak nismo bili u istoj zgradi. Ali i dalje sam bila poslušna ćerka, pa nisam skitala noću.
Stan je bio pun alkohola i boksova cigareta. Naravno, stan preduzeća. Prvo veče sam sipala sebi neko žestoko piće u čašu. Nemam pojma koje. Nije ni bilo bitno. Zapalila sam cigaretu, a nepušač sam bila i ostala. Popela sam se na prozorsko okno, izbacila noge napolje, sa čašom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj. Gledala sam tako Moskvu sa prozora.
Dobrodošla u Moskvu Ivana.
Ipak, to je jedna sasvim druga priča.
I još nešto za kraj. Šta bi Rusija bila bez baleta, a i bez Čajkovskog!
Velika mi je želja bila ispunjena kada sam u Sankt Peterburgu gledala balet, u čuvenom Marinskom pozorištu, koje je u sovjetsko vreme bilo poznato pod imenom Kirov teatar.
Ko se nađe u Sankt Peterburgu, ne treba to da propusti.
Do tada malo video bajke na ruski način. I to one koja je opčinila ceo svet. Sete je se svakako pred Božić.
Prilažem samo 1 minut Krcka Oraščića, Marinski baleta:
Mileševa, dom Belog anđela. Manastir u kome su čuvane mošti Svetog Save.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
No Comments