12 Jan Stara planina i Pirot
Izlet u prirodu
Avgust 2020.
Proveli smo nekoliko dana u Nišu što nam je postala tradicija. U Nišu nam je prijatno. Grad je živ, do sitnih sati rade kafići u pešačkoj zoni, ljudi su prijatni, hrana dobra.
Prvi put smo 2012. godine otišli tamo baš klasično turistički na nekoliko dana da obilazimo znamenitosti. Onda smo išli 2017. na Nisville festival zbog jednog koncerta, zbog Alpha Blondy-a čiju muziku je Sale imao na kompjuteru, pa sam se dosetila da je prilika da ga slušamo uživo. Toliko nam se svideo festival, muzika, atmosfera… da smo nastavili da dolazimo na Nisville i da uživamo u Nišu.
Obično, dok smo tamo, napravimo neki izlet. Ove godine je Sale predložio da odemo u Pirot. Ako već idemo u Pirot, što ni meni ni njemu ne bi bilo prvi put, predložila sam da vidimo i Staru planinu na kojoj nismo bili.
Dojkinačka reka
Za jedan dan ne može da se vidi mnogo, osim ako se ne isforsirate. Dobra je varijanta i prespavati noć, dve na planini, pa obilaziti vidikovce, vodopade… To je još najbolje, ali mi smo ovoga puta bili sasvim zadovoljni odlaskom na jedan kratak izlet.
Naš izlet smo rasporedili tako da smo se duže zadržali na Staroj planini, a kraće u Pirotu. Rešili smo da nam polazak bude radnog dana kada je manje turista.
Lepota prirode Stare planine
Vodopad Tupavica
Ustali smo rano, doručak smo kupili u pekari, pa se nismo mnogo zadržavali oko istog i krenuli pravac ka selu Dojkinci da vidimo vodopad Tupavicu.
Plan je bio uobičajen za ovu destinaciju – vodopad Tupavica i kanjon Slavinjsko grlo. Mnogi odu i do vidikovca Kozji kamen, ali do vidikovca ima 4 km pešačenja. Četiri do tamo, četiri nazad, neko vreme na vidikovcu. Nije to tako malo ako hoćemo sve u jednom danu bez presije, a početna tačka nam je Niš. Neću sada ni da pominjem šta sve još može da se vidi na Staroj planini, a za šta je potrebno još vremena… još dana.
Da bi došli do Tupavice išli smo prvo novim auto-putem od Niša do Pirota, zašli u Pirot, a odmah severno od grada kreće uspon na planinu. Prošli smo na jednom mestu mnogo parkiranih automobila. Tu je bio početak pešačke staze do vidikovca. Prošli smo zatim kroz oronulo, mada slikovito selo Rsovci, ali nismo svratili da vidimo Ćelavog Isusa. Možda bi bila fora da slikam ćelavog Saleta sa ćelavim Isusom, ali to ostaje za neki drugi put.
Stara planina - proplanak
Kod sela Visoka Ržana smo skrenuli levo. Da smo nastavili pravo stigli bi do sela Slavinja, koje se nalazi u blizini Slavinjskog Grla, ali rešili smo da prvo vidimo Tupavicu. Dakle, mi smo išli ka selu Dojkinci. Još vožnje, još uskog iskrpljenog puta, krivina.
Ceo put od Pirota do Dojkinaca je poprilično loš. Saša voli da vozi i čak tvrdi da više voli da vozi ovakvim putevima, kroz prirodu, nego autoputem, međutim, kada smo se vratili u Niš, ma kako mu je bilo lepo na izletu, konstatovao je: „Tamo više ne idemo!“ Ipak se kasnije složio da bi bilo ok iznajmiti džip za neki sledeći odlazak na ovu planinu. A bilo bi lepo i kada bi se neko nadležan pozabavio kvalitetnijim putevima po planini.
Stigli smo u Dojkince još uvek puni početnog entuzijazma. Nisam bila sigurna da li odatle da idemo pešice ili kolima. Na internetu sam nalazila razne komentare – da je sasvim ok doći kolima gotovo do samog vodopada i potpuno suprotno, da bez terenskog vozila nikako, baš nikako ne treba ići.
Na Staroj planini
Mi smo stigli do Planinarskog doma u Dojkincima gde smo videli parkirane automobile i odatle se ispred videlo da asfalta više nema, čak ni krpljenog i punog rupa, već je odatle makadam, sa još više rupa, a i bara, što smo videli kasnije.
Naišla je grupica koja se vraćala iz pravca tog puta. Pitali smo ih za savet i jedna gospođa nam je vrlo samouvereno rekla da slobodno idemo kolima, da idu i drugi, da ih ima usput parkiranih, ali da može kolima da se prođe.
Rešili smo da je poslušamo. Uostalom od Dojkinaca do vodopada ima oko 4,5 km. Tamo i nazad oko 9 km. Volimo mi prirodu, ali nismo planinari.
Put do vodopada Tupavica
Put do vodopada Tupavica
Stara planina - put do vodopada Tupavica
Nastavili smo vožnju po makadamu brzinom otprilike 15 km/h. Put je jako, jako loš, još je bilo mimoilaženja sa drugim automobilima što nije zgodno, ali ni opasno s obzirom da je brza vožnja nemoguća.
Parkiranih automobila je bilo tu i tamo, a ni mi nismo došli do samog kraja kolima, već smo najveći deo prekratili kolima, a oko 1 km išli pešice.
Put do vodopada je dobro obeležen, a i da nije, ne bi se izgubili jer je bilo puno turista i ako je radni dan. Naravno kod samog vodopada ih je bilo najviše. Nije mi smetalo. Pa i mi smo jedni od njih. I mi smo došli da vidimo prelep vodopad.
Put do vodopada je dobro obeležen
Vodopade je idealno obilaziti u toku proleća, a ne leti jer uglavnom ne bude dovoljno vode. Ovog leta je bilo dovoljno kiše pre našeg dolaska, pa opasnosti da ćemo biti uskraćeni za lep prizor nije bilo. Čak sam došla do zaključka, dok sam gledala fotografije pre puta, da mi to mesto ne bi bilo ružno i da kapi vode tu nema jer je mene privukao oblik stena. Ipak, vode je dovoljno bilo da prizor bude veličanstven – stene kao kocke razbacane, niz koje se kaskadno sliva voda, a hladovina šume ih uokviruje.
Prvo sam opčinjeno samo gledala prizor, a onda prošetala. Naravno i da smo se slikali, ali tek kada se jedan debeljko, go do pasa, uklonio. Bilo je i drugih koji su se slikali, ali on mi je ostao u sećanju jer je dugo, dugo pozirao svojoj devojci. Posle se nešto kraće i ona slikala. Sve vreme je odozgo zujao dron.
Vodopad Tupavica
Vodopad Tupavica
Posle nekog vremena, krenuli smo nazad uz Dojkinačku reku ka kolima. Usput smo sretali putnike i bilo mi je simpatično što smo se sa svima pozdravljali. Baš kao nekada u malim mestima, gde su se pozdravljali i oni koje se poznaju i oni koji se ne poznaju, tako smo se svi mi putnici namernici, turisti, planinari, porodice sa sitnom decom i kučićima… svi smo jedni drugima poželeli dobar dan.
Sale šeta od vodopada Tupavica ka selu Dojkinci
Opet smo mileli ka Dojkincima, a kada smo stigli do asfalta, do onog parkinga koji je mnogima polazna tačka, naišli smo na grupicu devojaka koje je predvodio jedan mladić. On nas je nepoverljivo pitao da li da nastave kolima ili da ipak idu peške. Sale mu je rekao da slobodno ide kolima. Ubeđivao ga je da ne brine i da krene. Momak je delovao krajnje nesigurno i nepoverljivo. A tek kada je shvatio da dalje nema asfalta…
Nismo sačekali da vidimo za šta se odlučio, a ja sam se tek na povratku setila koliko od Pirota ima krivina i lošeg puta da se verovatno namučio i do te tačke.
Slavinjsko grlo
Naše sledeće odredište je bilo selo Slavinja. Na putu do tog sela nas je umalo pregazila jedna devojka koja je dala pun gas preko planinskog mostića. Nija ni primetila kakav je manevar Sale napravio da joj se skloni. Nije ni usporila.
Od Slavinje ima oko 1 km do kanjona. Tako piše na tabli, a realno ima i više – oko 1,5 km u jednom pravcu. To mi je bila još lepša šetnja nego do vodopada. Parkirali smo se u centru sela i prošetali. Sve je super obeleženo i opet, naravno da je bilo i drugih koje smo sretali i sa kojima smo se srdačno pozdravljali.
Šetnja od sela Slavinja do Slavinjskog grla
Bilo je i onih koji su uzbuđeno objašnjavali kako su išli po navigaciji, pa otišli ka selu Rosomač, izgubili se, pa najzad došli do Slavinje. Problem je što je ovaj kanjon poznatiji pod nazivom Rosomački lonci, što jako ljuti stanovnike sela Slavinja. Kažu da tu nikakvih lonaca nema! Možda kotlova… a opet smatraju i da nije dovoljno što tu protiče Rosomačka reka, već da je jedini ispravan naziv – Slavinjsko grlo.
Slavinjsko grlo ili Rosomački lonci?
Kako god se zvao, ovaj kanjon je pravo čudo prirode. Još u julu sam sva srećna rekla svom poštaru da ću tu ići u avgustu, pa makar morala da se verem po stenama. Taj momenat ćaskanja sa poštarom je verovatno posledica nedostatka mikrofona u toku proleća.
Ispostavilo se da sam izabrala pravu osobu kojoj ću to da kažem jer je moj poštar biciklista koji godinama obilazi Srbiju. Mi smo se i prethodnih godina trudili da odvojimo neke dane za obilazak Srbije, ali smo najveći broj dana odmora provodili u inostranstvu.
Poštar mi je objasnio da ne treba nigde da se verem, da je sve lako dostupno, da je to lagana šetnja po ravnom. On ne zna da ja leti šetam u haljinama i laganoj obući koja nije za šetnju kroz travu, ni za kroz šumu, ali moram da priznam da komplikovano nije bilo. Dobro je da sam ipak taj dan obukla farmerke i patike 😉
Kod samog kanjona nas je sačekao još jedan dron koji je zujao. Za divno čudo zaista mi nije pokvario doživljaj. Osmeh mi se razvukao u potpuni kez. Ja se inače mnogo smejem, ali kad sam baš oduševljena taj kez izgleda potpuno komično – oči se suze, nos nabere. Muž me je nekada opominjao da ne pravim takve grimase, ali je odavno odustao.
Slavinjsko ili Rosomačko...
...Grlo ili Lonci...ili Kotlovi...
Kako god se zvalo, treba ga videti!
Osmeh se nije skidao dok smo se vrteli oko kanjona, a ni celim putem do Slavinje gde smo usput kupili neke sokove – od brusnice, od koprive i mmmm sušene vrganje i nisam ni htela da razmišljam da li su cene bile ok ili ne. Te stvari ne kupujem u Beogradu, pa ne znam cene, a bilo mi je drago da ljudi u Slavinji imaju koristi od iznenadnog turističkog buma. Posle se ispostavilo da su vrganji bili baš jeftini u odnosu na Beogradske cene. Ne čudi me.
Osmeh se sa lica nije skidao i kada smo stigli u centar sela gde su dve gospođe prodavale slatka, džemove, med, sir… Ja sam i tu stala da bih kupovala, a usput se lepo ispričala sa gospođama. Rekle su mi da vikendom dođe i po 1000 ljudi dnevno, a da dolaze i turističke grupe autobusima. Jesmo se svi nešto opustili u toku leta, ali ja iskreno u autobus ne bih ušla. Nisam od februara ušla ni u gradski prevoz. Uostalom, prethodnih 20 godina sam se toliko navozala turističkim autobusima da mogu da se strpim neko vreme.
Probala sam neka divna slatka – od divljih malina, od zove, pa med sa matičnjakom, sve ono što priroda ovde ima da ponudi, a vredne ruke da pretvore u poslastice. Kupila sam par teglica. Gospođe su mi rekle da izdaju smeštaj, a kontakt telefon je stajao na nalepnici tegle. Fotografisala sam nalepnicu jer teglu mogu i da zaturim, a fotografiju ću sačuvati.
Slatko od zove i med sa lekovitim biljem sa Stare planine
Slatko od zove i kontakt za smeštaj u selu Slavinja. Smeštaj nisam proveravala, a slatko je fenomenalno.
Bilo je vreme da krenemo u Pirot, ali ja sam prvo morala da se presvučem. To inače ne radim na izletima, ali iako je na planini neki stepen manje, ja sam već bila ulepljena od vrućine. Farmerke koje sam imala su od tanjeg materijala, a opet su mi se zalepile za noge. Bilo je vreme za haljinu, a presvukla sam se u kolima, što je bila prava akrobacija s obzirom da su okolo bili parkirani i drugi automobili.
Zatim su sledile krivine jedna za drugom i stigli smo u Pirot.
Pirot
Glavni gradski trg
Oboje smo već bili u ovom gradu. Ja sam tu više puta provodila neke sate jer sam davno radila trensfere sa poljskim turistima koji su kroz Srbiju putovali ka Grčkoj ili Turskoj na letovanje. Sa njima sam bila od Horgoša do Preševa, od Preševa do Horgoša, od Horgoša do Gradine, ponekada i do Batrovaca, a u tim beskrajnim vožnjama od granice do granice, povremeno sam se vraćala kući u Beograd.
Organizovanog prevozna nije bilo već sam sa granice uglavnom moljakala da me neko vozi. Sa Horgoša je bilo lako jer smo mi vodiči odatle mogli da dopešačimo do sela Horgoš, pa da čekamo lokalni autobus do Subotice. Sa graničnog prelaza Gradina smo samo mogli da molimo da nas neko poveze, dokle god. Do Dimitrovgrada, Bele Palanke, Pirota… U Pirotu sam tako više puta čekala da krenem dalje za Beograd, a autobusi baš ne idu non-stop. Imala sam vremena da upoznam grad.
Tvrđava Kale
Saša je grad upoznao mnooogo bolje jer je u Pirotu bio u vojsci godinu dana. Dok je on pred vojsku bio celog leta na moru, njegova mama je otišla u vojni odsek i videla da je raspored – Knin, Ilirska Bistrica, Mali Lošinj ili Pirot i rekla da ga šalju u Pirot. To je bilo u vreme kada je počeo raspad Jugoslavije.
Bili smo već jako gladni od hoda, od sunca, a i puno sati je prošlo od Niša i doručka, pa smo rešili prvo da ručamo. Otišli smo na picu. Picerija Mamma Rossa je već postala poznata jer su je izreklamirali u „Marka žvaka“. Vlasnica picerije je pravi stručnjak za pice. Dobijala je nagrade u inostranstvu, pa i u samoj Italiji, postojbini pice.
Raznoraznog mesa i roštilja smo i onako dovoljno jeli na putu do Niša i u samom Nišu. Baš je bilo zgodno vreme za nešto drugačije. A ove pice jesu drugačije i od standardnih jer se koriste lokalni proizvodi – jagnjetina sa Stare planine, lokalni kačkavalj… Em gladna, em umorna baš mi je dobro došla ova ukusna pica. Sale je poručio Staroplaninsku, a ja Sicilijansku. Probali smo obe i moram da priznam da su bile jako slične i vrlo ukusne.
Picerija Mamma Rossa
Prijala mi je hrana, ali i odmor. Kada smo bili pri kraju već nije bilo slobodnih stolova. Čula sam kelnera koji oštrim glasom kaže jednoj gospođi da nema mesta. Ja sam joj rekla da ćemo mi sad da platimo, pa idemo. Kelner je gospođu i dalje odvraćao od čekanja. Bespotrebno. Mi smo ubrzo ustali, a ona je sa porodicom zauzela mesto. Ne razumem gde je nestalo malo dobre volje.
Još jedan cilj smo imali tog dana. Da kupimo kačkavalj koji prave u pirotskoj mlekarskoj školi. Imaju svoju prodavnicu nedaleko od picerije. Čuveni pirotski kačkavalj se pravi od mleka krava i ovaca koje su pasle na pašnjacima Stare planine. Dvoumili smo se da li da prvo prošetamo po centru ili da ipak prvo kupimo kačkavalj. Odlučili smo se za kačkavalj, ali prodavnica je već bila zatvorena. Dakle, mogli smo da prošetamo.
Glavni gradski trg
Došli smo do velikog trga gde je hotel. Sećam se da je i ranije tu bio hotel, ali stari, u ne baš dobrom stanju. Sada je tu renovirani hotel sa četiri zvezdice – Ana Lux. I sam trg mi deluje sređenije. Tu je nova fontana. U centralnom delu trga su tri skulpture. Sve tri su vlasništvo fabrike „1. maj“. Premeštene su iz parka fabrike.
Fabrika „1. maj“ ima pravu umetničku zbirku sa oko 174 umetničkih dela, među kojima su 33 skulpture. Većina skulptura je kupljena na smotri „Mermer i zvuci“ u Aranđelovcu.
Skulptura ’’Žena i muzika’’ Dominika Labovjea
Na trgu je skulptura ’’Zec’’ francuskog umetnika Kloda Losta. Prethodno se nalazila u parku ispred vrtića u krugu fabrike. Skulptura ’’Suza’’ je delo japanskog skulptora Kengira Azuma.
Treća skulptura – ’’Žena i muzika’’ francuskog skulptora Dominika Labovjea je jedan od najrepezentativnijih primeraka sa smotre „Mermer i zvuci“. To delo sada zauzima centralno mesto na trgu.
Skulptura ’’Zec’’ Kloda Losta
Slika grada se promenila na bolje od mog poslednjeg dolaska.
Odmah iza trga je Dom kulture u kome je Klub vojske gde je Saša provodio svoje vojničke dane.
Nastavili smo lepo popločanom pešačkom ulicom – Dragoševom, došli do Golemog mosta, gledali Nišavu i kej uz reku, prešli na drugu stranu. Nije bilo vremena za muzej Ponišavlja. Već je bilo kasno. Pomišljala sam na sladoled koji sam ugledala u blizini mosta. Tu je poslastičarnica Mladost u kojoj je cena kugle 10 dinara. Ipak, odustala sam i od sladoleda da bismo otišli do tvrđave dok još nije pao mrak.
Reka Nišava je u prošlosti plavila grad. Nakon velike poplave 1922. rešeno je da se napravi nasip i zaštiti grad. Najzaslužniji za gradnju je bio profesor fizike Pirotske gimnazije, koji se nakon rada u prosveti bavio politikom. Učestvovali su u gradnji i građani Pirota, imućniji novcem, a ostali svojim radom.
Godine 1933. su posađene lipe sa obe strane reke, u dva reda. Između lipa je šetalište. Zelena oaza u centru grada.
Pecaroši na Pirotskom keju
Pirotski kej
Tvrđava
Pirotska tvrđava Kale ili Momčilov grad
Kada je Sale predložio Pirot kao izlet ja sam nekoliko puta ponovila da sam u Pirotu bila i da sam se čak pela na tvrđavu. Međutim, ja pamtim razrušenu tvrđavu, đubre tu i tamo po nekim ćoškovima, a čak sam pomišljala da možda ima i zmija. One bi upotpunile utisak kakav je tada, pre skoro dvadest godina ova tvrđava odavala.
Sada, prvo nisam mogla tačno da se setim gde je tvrđava, kako do nje da dođemo. Čak sam otvorila google mapu na telefonu i shvatila da je baš blizu. Sale je već bio umoran i nije mu bilo do hoda, ali na moje ubeđivanje – Samo kratko spolja da je vidim, pristao je.
Kako se promenila!
Pirotska tvrđava Kale
Nekadašnja ruina danas je obnovljena tvrđava Kale, koju zovu i Momčilov grad. Park ispred, koji je sada uređen, bio je pun dece. Sunce je počelo da zalazi pa su upaljena svetla koja su osvetlila građevinu. Volim taj sumrak kada se još uvek vidi, a upaljena svetla dodatno ulepšavaju. Tako su ulepšala i Momčilov grad.
Sagrađena je u vreme vladavine kneza Lazara u drugoj polovini 14-og veka. Tačnije, u vreme ovog vladara je sagrađen Gornji grad kome pripadaju ulazna kapija i donžon kula. Srednji grad je građen u vreme vladavine kneževog sina, despota Stefana Lazarevića koji je novim bedemima ojačao tvrđavu, a Donji grad su gradili Turci.
Mada je poznata kao Momčilov grad, vojvoda Momčilo, koji je živeo u prvoj polovini 14-og veka, nema baš nikakve veze sa njom. U pitanju je zabuna. On je učestvovao u opsadi grčkog grada Periteriona. U istorijskim spisima je zabunom Periterion postao Pirot.
Donžon kula
Meni su noge već bile otežale od umora, ali sam htela još samo…samo da priđem…samo da vidim tablu…samo da privirim unutra.
Saša je seo na zidić i rekao – Čekam te.
Ja sam pročitala tablu, zavirila, pa prošla kroz kapiju, nastavila još – samo malo…do donžon kule…Tvrđava izgleda odlično!
Sunce je zašlo, a ja sam mislila na sladoled, pa smo u centru seli u poslastičarnicu, naručili sladoled, po kafu i platili sve otprilike kao jedan kolač u Beogradu, ili čak manje. Ne mogu tačno da se setim koliki je bio račun, ali znam da je bio mnogo manji nego što smo očekivali i da smo zagledali, proveravali da li je kelnerica sve sabrala. Pirot je jeftiniji i od Niša, koji je jeftiniji od Beograda.
Prošli smo još jednom glavnim trgom na kome su sada bili osvetljeni spomenici i fontana.
Za kraj smo se provozali pored kasarne, mada nam nije bila usput, zatim smo izašli na stari put, pa na autoput do Niša.
Prijavite se za Newsletter
Obaveštavaću Vas o novim putničkim pričama.
Neću Vam pretrpavati inbox.
Ksenija
Posted at 11:29h, 25 AugustBravo Ivana, lepo opisana poseta Pirotu I obilazak Stare planine.
Sve sam obisla, a sada se podsetila lepih dozivljaja.
Pozdrav
Ivana Mladenović
Posted at 14:01h, 25 AugustHvala 🙂 Lep je to kraj!